Borci El-Kassama su ispričali svoje doživljaje i iskustva koje su imali u sukobu s izraelskim vojnicima iza neprijateljskih linija, o susretima s njima i sa njihovim oklopnim tvrđavama, Merkava tenkovima.
Jedan od vođa na terenu A. A. koji je predvodio jednu grupu boraca u prodoru na okupiranu teritoriju, je ispričao: „Vidjeli smo brojne Allahove ajete i keramete koje je dao mudžahidima. Borci su čvrsti i postojani u sred granatiranja i rušenja i ne brine ih politika „spržene zemlje“ koju provode cionističke kukavice. Četvorica boraca ostali su zarobljeni u svom rovu deset dana bez hrane i pića nakon što je cionistički tenk zatvorio ulazak u tunel i nakon povlačenja tenkova, izašli su i vratili se zdravi.“ On nastavlja: „Od jednog borca na kojem su se vidjeli tragovi iscrpljenosti sam tražio da se povuče sa prve linije fronta u zadnje redove, ali je on to kategorički odbio kazavši: ‘Neću se povući dok ne uspijem ubiti neprijateljskog vojnika i čujem njihove krikove ili ne poginem kao šehid.’ Nisam mu mogao ništa reći, osim mu dopustiti da nastavi.“
Drugi borac Š.Š., prenosi šta je vidio u direktnom sukobu sa neprijateljima. On kaže: „Nisam mogao ni zamisliti da je cionistički vojnik tolika kukavica. Tako mi Allaha, svaki put kada bismo se pojavili odakle se ne bi nadali, dali bi se u bijeg i vrisku. Tražili bi zaštitu teške artiljerije kako bi pokrivala njihov bijeg. Svojim ušima sam slušao njihovu vrisku kada bi čuli ekspolozije u blizini.“ On kaže: „Odlučnost moje braće, mudžahida je ogromna. Oni su u odličnom psihičkom stanju. Natječu se međusobno koji će od njih ići u borbu s cionistima. Posrećilo mi se jednom da sam izašao iz tunela i uspio ubiti dvojicu cionističkih vojnika sa razdaljine od 10 metara. Vratio sam se i ostao u tunelu nekoliko dana.“ On još priča: „U jednoj drugoj akciji koju je vodila druga grupa mudžahida, a mi bili u blizini, jedan borac je bacio protivpešadijsku minu na grupu od oko deset izraelskih vojnika koji su se kretali pribijeni uz zid. Vidio sam kako su im se tijela raskomadala i dijelovi popadali po ulici. Takvo stanje je ostalo satima, a cionistički vojnici su pokupili njihova tijela tek nakon što su kvart zasuli bombama i raketama.“
On svoju priču završava riječima: „Cionistički borci nemaju volje za borbom. Oni se tresu i plaše i najmanjeg lista koji vide u vazduhu ili prazne kese. Jedan od vojnika se kretao uz zid kuće kada je vjetar otvorio metalni prozor. U histeriji straha je zalegao na zemlju i počeo pucati poput ludaka nasumično, sve dok nije shvatio da je samo vjetar otvorio prozor.“
Borac S.A., vođa odreda koji je učestvovao u uništenju dva vojna vozila u kvartu et-Tufah priča neobučnu priču: „Sa grupom boraca smo prešli na okupiranu teritoriju. Napali smo jedno transportno vozilo i eliminisali njegovu posadu. Ono što nas je začudilo bili su vojnici u drugom vozilu na udaljenosti od 20 metara koji su čuli i vidjeli sve šta se događa s njihovim kolegama. Vrata vozila su bila otvorena ali oni nisu ni pokušali izaći i pomoći svojim kolegama, prestrašeni čekajući da dođe red na njih.“
On nastavlja: „Kada smo došli do drugog vozila, iz njega je izašao njihov komandant i uperio oružje meni u prsa, ali se čitav tresao od naših tekbira. Strah ih je preplavio i ponašali su se čudno. Nije mogao povući obarač od straha i ja sam to iskoristio i ubio ga.“
U drugoj zasjedi u kvartu et-Tufah u kojem je ubijeno osam izraelskih vojnika prije par dana učestvovao je borac V. H. On priča da su napali grupu izraelskih vojnika i ubili osmoricu dok se jedan od njih dao u panični bijeg vrišteći i dozivajući: „Bože, Bože, majko, majko…“
