“Da makar vid nisam isplakala”

Sasvim je razumljivo da sam tužan, jer se tuga danas u ovom gradiću ispod Kozare mogla “rezati u zraku”, ali ima i drugih osjećaja koji ponekad i toliku tugu nadvladaju. Stid! Stid me što sam muškarac, Bošnjak, koji nije uspio zaštiti svoje sunarodnike. Stid me što sad ne mogu pomoći svim ovim majkama, koje me tako nemilosrdno ljubazno mole da prođu, kako bi zavirile u još neki natpis na tabutu. Da barem nisu tako ljubazne i dostojanstvene, možda bi lakše čovjeku bilo, ali kad se nekoja od njih nečujno pojavi iza leđa, potiho koreći samu sebe što je vid isplakala pa ne vidi, a nije pronašla još ni pola onih koje traži… jeza čovjeka prođe, bijes, stid i štošta još, pa kad se taman malo pribere – eto druge!

Na desetine ih je!

Zaviruju u natpise na tabutima, pa i kad vide da nisu pronašle svoje čedo, pomiluju ga, krajičkom mahrame obrišu suzu i nastave se dalje saginjati u polju zelenih tabuta, kraj kojeg je u subotu večer mnoštvo svijeta klanjalo teravih i noćni namaz. Klanjalo se i upućivalo dove pred duše mirisnih šehida poredanih po travi stadiona u Kozarcu. Nisu oni muhatač našoj dovi, znamo mi to i osjećamo po miruhu koji nam zasigurno neće isčeznuti iz osjetila dok živimo, oni će se moći zauzimati za nas kod Gospodara, a mi Ga usprkos tome molimo da njih uvede u obećani Džennet. Šta li će biti sa nama kojima je njihova žrtva bila uzaludna, bilo bi se preče pitati, ali…

Kad se glava spusti na travu nogometnog stadiona dopola ispunjenog tabutima nevinih žrtava genocida srpsko-crnogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu, kako bi učinio sedždu, čovjek zbunjeno pokušava izgovarati ono što bi trebao izgovarati i pokušava ukrotiti pogled, koji se nekontrolisano podiže prema poredanim tabutima. Čini mi se da sam šapatom više puta ponovio “kako li lijepo mirišu” nego subhane rabbijel e’ala.

Sehur u njihovom prisustvu, pa rani sabah, također je nešto što će zauvjek ostati urezano u sjećanje svakog prisutnog, a onda kad se počelo daniti i kad su siluete tih majki počele militi između tabuta, srcu i duši svakog od nas je postalo pretjesno u tijelu, ali iskočiti na silu ne mogu.

Gledam organizatore dženaze, ljude koji bi uglavnom danas trebali da tuguju i brinu o dženazi svojih, moraju se brinuti o desetinama drugih i hiljadama posjetilaca, od kojih je svako došao sa svojom tugom i sjetom. Kako saosjećati sa svima, a ne povrijediti nikoga, pitanje je koje im visi nad glavom danima.

Prvi put su u ovoj ulozi, a zadatak pregolem i za dobro uređen grad. Njima gradske vlasti nisu htjele pomoći, čak ni sa nekim šturim saopćenjem da saosjećaju sa njima. Kao da se budžet tog grada puni odnekud iz svemira i kao da nisu vladari tog grada uz pomoć vojske i policije krivi što danas ispratismo 284 civilne žrtve rata, među kojima je bilo i dvanaestogodišnjaka.

Sami program pred dženazu bio je prilično kratak zbog velike vrućine i postača koji su strpljivo čekali. Denisa Duratović – Hegić se obratila u ime žrtava i sledila nam svima krv u žilama dok je nabrajala zlodjela. Saznali smo da je među 284 tabuta na jednom Hrvat Anto Dolić, čija rodbina je željela da tako bude. “Živio je lijepo sa svojim komšijama Bošnjacima, proveo još 22 godine prekriven sa nekoliko metara zemlje, pa neka tako bude i danas”, obrazložili su svoju želju.

Voditelj selami prisutnu rodbinu i prijatelje žrtava. Selami i goste među kojima je prvo spomenut reis-l-ulema Husein ef. Kavazović, pa nabraja sve muftije, a brojni političari čekaju kad će čuti njihovo ime i prezime. Organizatori su to sa pravom izostavaili jer nijedan od njih nije uradio ništa ni da se makar zakonom zabrani negiranje genocida, koji je tako očit i dokazan brojnim presudama.

Veliki propust ali i grijeh čine prema bivšem reisu-l-ulemi dr. Mustafi ef. Ceriću, kojeg također nisu poselamili, a nisu mu napravili ni mjesta među zvanicama gdje ga je bilo i za nekog hodžicu, sa akreditacijom radio BIR-a i muzejskim primjerkom fotoaparata.

Bio sam neizmjerno tužan dok sam gledao uvaženog dr. Cerića kako dostojanstveno stoji po strani u mislima sa žrtvama genocida. Taj čovjek je najzaslužniji što imamo Evropsku rezoluciju o genocidu, što imamo Memorijalni centar Potočari, koji će svjedočiti o genocidu, dok je svijeta i vijeka, što imamo bijelo-zeleni cvijetić sjećanja na reverima sakoa – simbolima genocida i da ne nabrajam.

On sigurno nije došao ovdje kupiti političke poene, jer nijedna dženaza ni prije nije prošla bez njegovog prisustva, ali su ga njegovi učenici i ahbabi odlučili nespomenuti. To smatram propustom onih koji su pravili program, jer Bošnjaci ne smiju zaboraviti haijr drugog Bošnjaka, posebno onog ili onih koji su život posvetili svom narodu. Da je živ, recimo, reis Čaušević, bili njega preskočili? Grijehota bi bilo reći da su svi istog mišljenja po tom pitanju, glavani imam Kozarca Amir ef. Mahić ga je dočekao uz sve počasti, ali nije mogao više!

Nije li nam bilo previše zuluma od drugih, pa ga činimo i sami sebi, onima koji su od boljih među nama, pitao sam se dok sam gledao u pravcu Cerića i slušao spomenutog imama Mahića, kako poručuje zločincima da ćemo ih proganjati do sudnjega dana.

Gledam ruku jednog drugog imama koji drži suncobran iznad Cerićeve glave. Nije nimalo lahko držati ruku u onom položaju onoliko vremena, mislim se i gledam ruku u kojoj krv ne može normalno cirkulisati, ali onako blijeda stišće i dalje suncobran, pa ipak ne popušta ni milimetra. Nisu svi zaboravili dobro koje im je učinio njihov učitelj i lider.

Glavni imam završava svoje obraćanje dovom i glas koji je do tad zvonko odjekivao poče podrhtavati u grču plača. Odnekud neko podviknu tekbir, a prisutni gromko odgovoriše – Allahu ekber! To se ponovi nekoliko puta i do tad tužna, i na očigled nemoćna, skupina ljudi pretvori se u moćnu vojsku svoga Gospodara, što je zasigurno utjeralo neopisiv strah u kosti svakom slučajnom prolazniku nečiste savjesti, kao i policajcima koji su obezbjeđivali skup.

Mnoge od njih sam podozrivo zagledao i pitao se je li baš on ubica koji se u duši veseli, što je velika vjerovatnoća.

Dok sam se od Prijedora u prediftarsko vrijeme vozio prema rodnom Cazinu, slagao sam osjećaje i doživljaje. Nekoliko puta ruka mi je krenula prema radiju, ali mi se činilo da ni ilahije ne bi bile primjerene ovom danu.

U ovom danu i šutanja mi se čini preglasno!

Autor: Muhamed Mahmutović