Za moj stol prilazi prijatelj Mirza, pozdravlja me i ubrzo naručuje piće. Mirzu sam upoznao prije par dana dok smo dijelili autobusko sjedište na putu za Sarajevo. Od trenutka kada smo se upoznali vidio sam da se u njemu krije nešto tako veliko i čovječno da su riječi slabe za opis. Mirza je momak od dvadeset i kusur godina, talentovan za umjetnost, a zaposlen na poziciji koja nema veze s umjetnošću.
Ali valjda tako to biva s ljudima na našim prostorima. Koliko god da si ti dobar u nečemu to ne igra veliku ulogu u trenutku kad se dijele karte na kojima piše koji ćeš posao raditi. U trenutcima između naših dubokoumnih rasprava primjećujem da se Mirza okrene svako malo i osmijehom isprati pokrete Ane, konobarice. Vidim mu sjaj, onakav kakav imaju samo zaljubljeni, u očima koje prate njene pokrete. Zanima me koja priča se krije iza tog pogleda. Nakon par pića, bez mog pitanja, Mirza počinje pričati tu životnu priču.
Anu je upoznao prije tri i pol godine, dok je ona još uvijek studirala. Tada je bila na drugoj godini likovne akademije i svi su se divili njenim radovima. Najviše od svih se divio Mirza. Priča mi da je bio zadivljen njenom kovrdžavom plavom kosom i tijelom koje kao da je izvajano, ali sve to na jednu stranu. Najviše ga je zadivio njen osmijeh, njen pogled i najbitnije – njena duša.
Ona je za njega tako jedinstvena; dijete nasmijanog lice koje se u par trenutaka pretvori u ozbiljnu djevojku razboritošću ravnu najvećim umovima današnjice. Već tada je osjetio da gaji nešto prema njoj. Već tada je osjetio da se u njemu rađa najčistiji osjećaj od svih. U njemu se rodila ljubav prema toj plavokosoj djevojci nevinog osmijeha. Priča mi dalje da od tog trenutka nisu postojale druge djevojke. Što se tiče njega mogle su hodati nage ulicom, on ih ne bi primjetio. Svaki trenutak svog života je posvetio njoj. Uvijek se trudi da bude tu za nju i oduvijek joj je potpora u teškim trenutcima.
Priča mi da je prije dvije godine Ana prekinula sedmogodišnju vezu sa svojim dečkom.
U tom periodu je bila tužna, uplakana i nesigurna kako u sebe tako i u cijeli svijet. Ali on je bio tu za nju. Svaku noć bi proveo sa njom čekajući da se umiri i zaspe. Tada nije imao hrabrosti da iskaže svoju ljubav jer je Ana u njemu vidjela samo prijatelja i ništa drugo. Prijatelja koji joj je tada bio prijeko potreban. Mirza je bio svjestan toga i baš zato nije spominjao svoje osjećaje koji već odavno prevazilaze osjećaje jednog prijatelja.
Mirza je bio tu da zalječi njene rane, a neko drugi je ušao u njen život. Taj neko drugi ju je zaveo i nakon dvije godine, danas, joj učinio isto kao i prijašnji dečko. Ostavio ju je u suzama. A Mirza je tu da opet zaliječi rane i bude podrška. Prije neku noć Ana je došla do njega u dva ujutro i probudila ga jer nije mogla da dođe sebi od tuge. Mirza je učinio ono što bi malo drugih momaka danas učinilo. Proveo cijelu noć i jutro sa njom sve dok ona nije zaspala.
Nije mu bilo teško iako ga je čekao posao ujutro. Kaže da mu za nju ne bi bilo teško ni prehodati cijelu pustinju, na koljenima, samo kad bi ona na trenutak primjetila onaj sjaj koji svako osim nje vidi. Sjaj koji samo zaljubljeni imaju. Kaže mi da je Ana sada shrvana tugom i da ni on sam ne zna kako joj pomoći.
Plaši se da će izgubiti prijateljstvo ukoliko joj iskaže ljubav, a taj rizik nije spreman prihvatiti. Ipak; ne bi mogao izdržati da je vidi s drugim koji će je na kraju povrijediti.
Kaže da ne bi i vjerujem mu na riječ. Na licu mu se primjeti koliko ga sve ovo boli i kolika ga tuga muči.
Pokušavam sada da se stavim u Aninu kožu. Ona vidi koliko se on trudi i koliko je dobar prema njoj. Iz Mirzine priče sam doznao da i njene prijateljice dijele isto mišljene, često puta i sa njom samom. Vjerovatno se ona boji da vezom ne pokvari prijateljstvo. Kad bi barem znala koliko je velika njegova ljubav; taj strah od gubljenja prijateljstva bi zasigurno odmah nestao.
Sjedim, pušim i ne mogu da vjerujem. Ne mogu da vjerujem da već tri i pol godine voli djevojku koja to ne vidi. Ne mogu da vjerujem da ta ista djevojka ne primijeti ljubav već tri i pol godine. Dok se ja pozabavljam svojim mislima krajičkom oka primijetih da opet Mirzin pogled leti prema Ani dok ona posprema stvari u šanku. Pogled je kao i svaki put popraćen osmijehom.
Ne mogu da dođem sebi od čitave ove priče. Savjetujem Mirzu da što prije pokuša razgovarati sa Anom i da joj kaže sve što mu je na duši. Ovakva ljubav nije vrijedna toga da bude izgubljena njenim zaljubljivanjem u još jednog kre*ena. A i Mirzu bi to dotuklo. Već je i skovao plan da se zauvijek odseli ako dođe do toga. Nadam se da će se Ana, koja se u stvarnom životu zove drugačije, prepoznati u priči i da će priča imati sretan kraj, pa možda i nastavke.
Isto tako se nadam da će se Balašev stih ovaj put pokazati istinitim u stvarnom životu, a ne samo u bajkama. “…Ljubav ne pobeđuje ali je zato nepobediva…”
