Dok su četnici klali i ubijali svega nekoliko metara od nje, u jednoj ruci je držala sedmomjesečnog sina, a kćerka, koja je imala dvije i po godine, držala joj se uplakana za nogavicu pantalona.
Naza se za Asima udala u januaru 1992. godine. On obrazovani tehničar iz sela Bučinovići kod Srebrenice, ona lijepa Zvorničanka prepuna života i elana. Nakon što su se uzeli, odselili su se u Brezu jer je Asim imao odličan posao u brezanskom rudniku.
Sudbina je htjela da u aprilu 1992. godine odu u posjetu njenim roditeljima. Tad će upasti u najveću četničku zamku, u kojoj će od ’92 do ’95. godine srpska vojska ubiti više od 10.000 Bošnjaka. Tu golgotu Asim nije uspio preživjeti. Dao je život braneći Srebrenicu od srpskog agresora. Naza je živa. Danas živi u Podlugovima. Sa dvoje maloljetne djece izašla je sa posljednjim konvojima izbjeglica 11. jula iz opkoljene Srebrenice.
U razgovoru za novinsku agenciju Patria ispričala je kako je na tom putu, koji je za nju trajao vječnost, gledala smrti u oči nekoliko puta. Svjedok je silovanja maloljetne djevojke koja će se po dolasku na slobodnu teritoriju Dubrava kod Tuzle, svega 15 minuta poslije, objesiti o stablo. Fotografija čestite djevojke kako visi obješena, jer nije mogla podnijeti da su joj četnici udarili na obraz, obišla je i zgrozila cijeli svijet.
“Srpski vojnici su zaustavili konvoj sa izbjeglicama u mjestu Luka. Odvajali su žene i odvodili da ih siluju. Kada su mene poveli, prišao je jedan srpski vojnik i zaprijetio ovom što me poveo za ruku da će ga ubiti ako me dohvati. Rekao mu je: ‘Ako dohvatiš više i jednu ženu, neće ti trebati balija, ja ću te ubiti do mraka’. Ne znam zbog čega je to uradio, ali me iz nekog razloga spasio”, kaže Naza.
Srpskog vojnika više nikada nije vidjela. Djevojka koja će se kasnije objesiti nije imala Nazinu sreće. Naza je ne poznaje. Ne zna joj ni ime. Sa njom je samo bila u grupi žena koje su četnici odvajali i odvodili u kuću gdje su ih silovali. Naza kaže kako su iz te kuće dopirali krici žena: “Nemojte molim vas pred djecom”. Poslije su žene vraćali u autobus i kamione i konvoj puštali dalje prema Kladnju.
Sa djecom, majkom, bratom i svekrvom Naza će se tog 11. jula uspjeti ukrcati na autobus spasa koji ih je dovezao do slobodne Tuzle. Prisjeća se da kada su ulazili u autobus, ispred nje je bio jedan dedo koji je imao više od 80 godina. Vodio je malog unuka. Onda su prišli srpski vojnici i uzeli mu to dijete. Odveli su ga da ga ubiju.
Dedo je plakao i pokušao objasiti da je njegov unuk gluhonijem i kako on nikome nije ništa zlo učinio.
“Tad je dedi prišao srpski vojnik i rekao: ‘Dedo, nemoj se sekirati, nećeš mnogo patiti, i ti ćeš brzo crknuti'”.
Tog dedu su, kaže Naza, poslije izveli iz autobusa i zaklali pred njenim očima.
“Moja nana Fata bila je upravu. Sve ono što su četnici radili u ratovima prije posljednje agresije na BiH, sada su ponovili. I ponovit će ponovo ako im se ukaže prilika za to”, kaže Naza.
