Najprije, to što se živi protivnici, ili recimo – živi neprijatelji! – često ne pomire dok god su živi, ne dovodi u pitanje pomiriteljsku snagu smrti! Mnogi vitezovi duha dostojno su sahranili i svog najljućeg neprijatelja. Istorija je puna primjera u kojima je pomiriteljska snaga smrti, te apsolutne i neopozive instance, gasila i najogorčeniju mržnju i tako mirila žive sa mrtvima. Na takvom viteškom ethosu nastala je i ona riječ: “O mrtvima, samo dobro!” Ili barem šutnja, ako se viteški duh još nije domogao svog punog viteštva.
S druge strane, istina je i da je oduvijek bilo onih koji ne samo da nisu mogli reći dobru riječ o mrtvom neprijatelju, nego nisu bili kadri ni uzdržati se od svoje mržnje. Ko su ti čija je mržnja jača i od smrti? Najprije, to su oni koji nisu nikada bili dorasli onome koga i posthumno mrze. Tužitelji Sokrata, oni koji su klevetali Šekspira da nije autor svojih dramskih tekstova, minorni kompozitori protivnici Mocarta! U osnovi, uvijek su to bili inferiorni, duhovno impotentni, moralno hendikepirani patuljci nekrofiličari.
Moreni zavišću, željni da se makar kao krasta zalijepe uz ime onih pred kojima su se osjećali beskrajno inferiorni, oni svoju šansu vide u činjenici da su još uvijek živi! Misleći da su najzad bezbjedni, ovi bijednici puste uzde svojoj mržnji! I dok im džigericu jede crna žuč, svjesni svoje definitivne marginalnosti, oni gutaju sopstveni šlajm mržnje uzalud pokušavajući da ga pljunu, jer je toliko gust da ga ne mogu pregristi i ispljunuti.
Usplahirili ste se zbog toga!? Smirite se i ostavite ih da se valjaju u sopstvenom gnjusnom poroku. Zar ne vidite da to oni olajavaju sebe, da pljuju po svojoj čemernoj sadašnjosti, da blate sve što su sami ikada uradili i što će ikada uraditi!? Jer kad god koji od patuljaka nekrofiličara kaže ružnu riječ o umrlom velikanu, ona se zalijepi za njegov obraz kao krasta ljage koju više ništa ne može ukloniti i koja zauvijek ostaje na licima tih nakaznih patuljaka!
Treba biti velik da bi se uzdigao iznad mržnje! I još veći da bi se bez mržnje ali nepokolebljivo odlučno suprotstavio zlu živih, ne mrzećI ih ali i ne praštajući im! Kada se ratni zločinac vrati iz zatvora pomilovan iz uvjerenja da se pokajao, a najistaknutiji predstavnici političke nomenklature i vodeći zastupnici duhovnih vrijednosti njegovog naroda, na očigled potomaka i sunarodnika nevinih žrtava, padnu pred njim na koljena, veličajući njegove zločine i sanktificifrajući zlikovca, tada se treba uzdići iznad mržnje, tada treba pogledati u oči istini i reći oporu a pravednu riječ!
Da bi se očuvala čast i odbranila istina nevino ubijenih, i da bi se zauvijek spriječila nepravda i onemogućilo nasilje!
Ostavite patuljke nekrofiličare neka i dalje pljuju po sebi i gutaju sopstveni šlajm mržnje. Ko su oni da bi zaslužili jedan pogled pametnog, jednu riječ poštenog čovjeka!? Zar i onaj najbolji među njima, Salijeri, nije ostao samo zavišću izjeden ogrizak od čovjeka!? I zar Mocart i poslije Salijerija nije ostao Mocart – bezbrižni neuporedivi genije najplemenitije muzike!? Neka moralnih patuljaka nekrofiličara, jer oni svojom mržnjom – ružno, da! – ali i nepobitno potvrđuju da patuljci ostaju patuljci a vječnik ostaje – Vječnik!
Ako samo najgori uličarski šljam udara oborenog protivnika, na mrtvog čovjeka nasrću i mrze ga samo moralno hendikepirani patuljci nekrofiličari. Nisu oni krivi jer sve i da hoće ne mogu ni porasti, ni osloboditi se svoje opsesivne psihopatske mržnje prema boljima od sebe.
Okrenimo se onome što priliči čovjeku i što je dostojno ljudskosti.
Pogledajmo u oči živih zlikovaca i zastupnika zla i nepravde jer pravom čovjeku dolikuje da samo takvima zastane nasuprot i da s njima vodi bespoštednu borbu u ime odbrane najuzvišenijih vrijednosti i ideala ljudskog postojanja.
