Ako je neki događaj važan za zajednicu, on može biti povod za ozbiljan razgovor, bez obzira na okrugle godišnjice. U tom smislu, slavljenje godišnjica Kosovske bitke, Milanskog edikta ili, sasvim aktuelno, početka Prvog svjetskog rata, nema nikakve veze sa prošlošću. To su rituali puni kiča kojima se ocrtavaju granice sadašnjosti i koji služe za utemeljenje dominantnog ideološkog narativa jednog društva.
Knez Lazar, Miloš Obilić i svi kosovski junaci bili su tek plašt satkan od bujne nacionalističke imaginacije, plašt kojim se pokrio Slobodan Milošević dok je na Gazimestanu poručivao kako „ni oružane bitke nisu isključene“ i time zahuktavao rušenje Jugoslavije. Postavlja se pitanje kakvim plaštom se ovih dana, uoči proslave stogodišnjice od sarajevskog atentata, pokrivaju premijer Aleksandar Vučić i predsjednik Tomislav Nikolić?
Oni su objavili kako neće ići u Sarajevo na ceremoniju 28. juna, kojom će biti obilježena stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata. Prvi problem je, kako kaže premijer, taj što nisu uspjeli da sa zvaničnim Sarajevom dogovore zajednički scenario te proslave. A koji je drugi? „Premijer Srbije Aleksandar Vučić rekao je da neće ići u Sarajevo na obilježavanje stogodišnjice Prvog svjetskog rata, jer ne može da stoji pored „table gdje se govori o srpskom fašističkom agresoru“.“ „Tako ne možemo da se mirimo“, rekao je predsjednik Nikolić i naglasio da ne može da ide tamo gdje će neko da optuži njegov narod.
Nevažno je za ovaj tekst da li je Vučić zaista mislio na tablu na Vijećnici na kojoj ne stoji konstrukcija “srpski fašistički agresori” već “srpski zločinci”, ili je mislio na neke druge table gdje je konstrukcija koju on pominje zaista upotrebljena. Ostavimo sad po strani spomen-ploče i uzmimo u obzir samo sintagmu “srpski fašistički agresori”, sa kojom premijer i predsjednik imaju problem. Zar je evolutivni skok iz radikalske u naprednu ljubav prema Srbiji toliko mali da ne može da pojmi ulogu srpske države u posljednjim ratovima na prostoru bivše Jugoslavije?
Krenimo redom – ko je opsjedao Sarajevo, od aprila 1992. do februara 1996. godine? Tadašnja Jugoslovenska narodna armija i vojska Republike Srpske (potpomognute paravojnim formacijama), kojima je dirigovano iz Beograda, glavnog grada Srbije. Dakle, sasvim je jasno odakle prisvojni pridjev „srpski“.
Dalje – šta je to fašizam? „Fašizam nije užasan zato što su ga praktikovali Nijemci, već zato što je on svugdje moguć“, pisao je Encesberger. Fašističkim možemo nazvati sva društvena uređenja koja dijele građane na one prvog i drugog reda, sva ultra-konzervativna društva koja sprovode agresivno isključive politike. Priroda opsade Sarajeva, ali i svih drugih nepočinstava počinjenjih u ratovima devedesetih, sasvim jasno ukazuju zašto pridjev „fašistički“ dovoljno precizno opisuje metodologiju kojom su ti zločini vršeni.
Tu je i imenica „agresor“. Opsada je trajala 1.425 dana i za to vrijeme na Sarajevo je ispaljeno u prosjeku 329 projektila dnevno. Recimo, 22. jula 1993. u samo jednom danu na grad je ispaljeno 3.777 projektila. U Sarajevu je tokom te četiri godine stradalo 14.011 ljudi, od toga 1.601 dijete. Blizu 50.000 ljudi je ranjeno. Da li uopšte ima potrebe dalje trošiti karaktere na pojašnjavanje zašto je imenica „agresor“ sasvim adekvatna?
Premda se prema njima drugačije odnosimo, svi mi znamo ove podatke. Znaju ih, naravno, i premijer Vučić i predsjednik Nikolić. Međutim, zašto oni imaju problem sa njima? Zašto njihova promjena iz nazadnih u napredne ne uključuje i to da mogu otvoreno da kažu da opsada Sarajeva jeste bila i srpska i fašistička i agresorska? Čini se da je ova konstrukcija vrlo dobra, jer precizno diferencira stvari – njome se ne optužuje cio srpski narod, već oni pripadnici srpskog naroda koji su, u skladu sa fašističkim svetonazorom, vršili agresiju.
Ali sami Vučić i Nikolić svojim nedavnim izjavama sugerišu da bi ta konstrukcija trebalo da se odnosi na cio narod. Njima su usta puna “naroda”, oni stoje uz svoj “narod”, oni brane “narod”, kao da im je taj pojam neophodan da se iza njega sakriju. Zašto bi se naši zvaničnici sakrivali iza bilo čega? Zašto ne bi priznali da formulacija “srpski fašistički agresori” nije sporna? Odgovor na ova pitanja je jednostavan – kada bi njih dvojica to priznali, više ne bi mogli da budu premijer i predsjednik. Zašto? Pa zato što je Aleksandar Vučić – u vrijeme dok je vršen genocid u Srebrenici, a Sarajevo bilo u trećoj godini opsade – sa skupštinske govornice poručivao kako ćemo „za jednog ubijenog Srbina ubiti sto muslimana“, a Tomislav Nikolić bio četnički vojvoda Vojislava Šešelja.
Javni prostor u Srbiji je doslovno bombardovan pričama o preobražaju naše političke elite – i te priče dolaze sa svih strana ideološkog spektra – međutim, jedini njihov preobražaj koji bi zaista imao smisla sastojao bi se od javnog posipanja pepelom i javnog odstupanja od politike koju su vodili u najvećem dijelu svojih karijera. Dakle, preobražaj ne čine eufemističke konstrukcije i proglašavanje propagiranja Šešeljeve politike „mladalačkim zabunama“ – preobražaj bi morao biti drugačiji da bismo ga tim imenom zvali.
Sasvim precizno – o preobražaju Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića mogli bismo govoriti tek kada oni ne bi imali problem da opsadu Sarajeva pojme kao srpsku fašističku agresiju. Takva promjena bi zaista bila jasan signal da Srbija ima šanse da postane pristojno društvo. Naravno, mora se napomenuti da u pristojnim društvima oni koji su propagirali ideje kakve jeste propagirala Srpska radikalna stranka ne mogu da budu najviši zvaničnici, čak i kada su pokajnici. Ali svakako bi bilo lijepo i važno da njih dvojica shvate da nije u redu biti fašista i da nije u redu propagirati smrt prokazanih. I tu bi – kada bi Srbija bila pristojno društvo – bio kraj priče o njihovom preobražaju.
Ali naravno, jasno vam je – Srbija nije pristojno društvo. Zato i imamo Vučića na mjestu premijera koji izjavljuje kako je “njegova obaveza da bude sa svojim narodom na najveći nacionalni praznik”, a ne u tamo nekom gradu gdje neki politikanti tvrde da se desila neka opsada. Zato i imamo Tomislava Nikolića na mjestu predsjednika koji kaže kako „ne možemo tako da se mirimo“, kao da je rat bio dječija igra, te će se stvari riješiti kada Nikolić pruži mali prst i kaže „mir, mir, mir, niko nije kriv – ava, ava, ava, Jugoslavija je krava“. Zato, na koncu, imamo i lijevo-liberalne intelektualce i medije koji nas agresivno-saborno ubijeđuju da su se Vučić i Nikolić preobrazili.
I šta su onda u cijeloj priči o preobražaju svi briselski sporazumi, sva priključivanja Evropskoj uniji i kvazi-diplomatska cerenja Aleksandra Vučića sa Angelom Merkel? Ništa, samo novi plašt, ovoga puta satkan od imaginarnih koraka u svjetlu EU budućnost, plašt kojim se Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić pokrivaju dok nastavljaju stare politike novim sredstvima, plašt zbog koga misle da ćemo zaboraviti ko su oni zapravo.
Naravno, kao i uvijek do sada, plašt radi svoj posao. Kako drugačije objasniti kolektivno ludilo koje opsjeda Srbiju i novo kolektivno oduševljenje vođom? Jedno vrijeme se činilo da će nacionalističke mantre sasvim zamijeniti, recimo, mantre o borbi protiv korupcije, ali ove najnovije izjave o Sarajevu – kao i čitav niz drugih situacija – pokazuju da vladajuća elita nikada ne zaboravlja nacionalističku politiku. Čuva je kao svoje najubojitije oružje, dobro sakriveno ispod novog plašta. To je oružje velikih srpskih narativa koji i dalje sjajno odrađuju svoj posao unifikacije, depluralizacije i, ovakve ili onakve, svesrpske sabornosti.
Samo se nadam da su ovoga puta oružane bitke isključene.
