Bila sam manja od makovog zrna. Ispričat ću vam to kroz najveću ljubavnu priču našeg vremena kojeg opisuju prevare, razvodi, razvrati, tjelesno, seksualno, potrošačko, kojeg opisuje golema količina izbora od sokova u granapu do žena i muškaraca pred kojim ubogi čovjek često pogriješi. Ali ne i Nadina.
Njena ljubav bila je veća od leukemije koja joj je odnijela ljubav života u samo 15 dana. Kako? Zamrznuti uzorak genetskog materijala, koji su ostavili u nadi da će Jasenko ozdraviti, bilo joj je jedino vrijedno života nakon što mu je posljednji put pustila ruku i poljubila lice.
Niko nije stao na put njihovoj želji da imaju djecu, zakon nije sprečavao, roditelji i njegovi i njeni su bili saglasni… i danas, dvije godine nakon tužnog i preranog odlaska njenog muža, ona hrani njihove blizance. I Jasenko nije nestao, ne do kraja. On je svakim danom tu – u Meriminom mrštenju, Davudovom pogledu…
Ali, krenimo redom. Nadina će vam ispričati priču. Da budem iskrena, ja sam samo držala diktafon i plakala.
– Jasenko i ja smo se poznavali posljednjih deset, jedanaest godina, ali onako kako se znaju ljudi u malim gradovima. Znala sam gdje izlazi i ponekad smo se viđali na tim mjestima. Razgovarali smo putem interneta skoro svakodnevno, nekad po cijeli dan, imali smo uvijek o čemu pričati. Već tada smo znali da smo najsrodnije duše na svijetu, ali kočile su nas mnoge stvari. Mislim da je bilo 2008. godine kada sam otišla na more, naš Jadran, s prijateljicom, a on je bio s roditeljima u malom mjestu pored. Moja prijateljica je imala dijete, pa su nam se pridružili njeni sestra i zet i bilo je to pravo porodično okupljanje, a ja sam nekako tu stršala i bilo mi je dosadno. Doznala sam da je on u blizini i čuli smo se porukama. Objasnio mi je kako da dođem do mjesta gdje je on, pa ako ništa da izađemo, skratimo sebi vrijeme – prisjeća se Nadina početka ljubavi, koji će joj obilježiti život.
Tako je počelo njihovo prisnije druženje. Ipak, u to vrijeme oboje su bili u vezama i nisu htjeli nikog da povrijede.
– Posebno on, on vam je prava poštenjačina, htio je da sve bude čisto, da bismo nas dvoje nešto pokušali. I godina je prošla u tom našem neodređenom druženju. Sviđala sam se ja njemu, on meni, ali čekali smo bolje vrijeme. Krajem 2008. i početkom 2009. godine okončali smo naše veze. U to vrijeme završila sam Ekonomski fakultet. I on je u Doboju završio Saobraćajni fakultet, tako da smo tokom naše veze često odlazili u Doboj, za koji smo sentimentalno vezani.
U Doboju ju je i zaprosio. Po njegovoj tremi Nadina je naslutila šta se sprema, ali se pravila luda. Pričao je o tome kako su im Hercegovina i općenito jug važni, kako je tamo počela njihova ljubav, ali pošto je decembar nije htio da planira put dalje, jer u to vrijeme tamo nije lijepo, vjetar je, pa eto Doboj je njihov drugi izbor pa bi ovdje htio da je pita bi li se htjela udati za njega.
– Rekla sam, naravno, da hoću, oboje smo odahnuli a on je kroz smijeh pričao kako se bojao da će konobar doći usred te priče i pokvariti mu sve. I tako, zaručili smo se u decembru, a u januaru već vjenčali. Nismo htjeli veliku svadbu, nismo na sva zvona objavljivali našu odluku i dobro smo izabrali. Vjenčanje je bilo bajkovito, intimno i opušteno. Niti je bilo stresa za mene, kao mladu, niti za ostale naše – osmijeh joj titra dok se prisjeća tog lijepog vremena.
Oboje dolaze iz skromnih porodica. Njegovi su već u to vrijeme bili penzioneri, a u Nadininoj porodici radila je samo mama. Ipak, i u to vrijeme su već pokazali da se udruženim snagama sve može pa su Jasenkovi roditelji platili vjenčanje, a Nadinin tata Esad želio je da i oni imaju svoj neki medeni mjesec i uplatio im je vikend na Vlašiću.
– Bili smo sretni kao da idemo ne znam ni ja gdje. Napravili smo od toga sebi najveći užitak. U suštini, kad se s nekim voliš nije bitno gdje si, važno je da ste zajedno. Ta dva dana nikad ne bih zamijenila s nečijih 20 na Havajima – priča ona.
I počeo je njihov zajednički život, najprije kod Jasenkovih roditelja, a kasnije im je Nadinina tetka ponudila kuću na korištenje, s obzirom na to da ona radi u inozemstvu.
– Bilo je proljeće 2012. godine kada smo se preselili u kuću moje tetke, tu smo proveli naše prvo i posljednje zajedničko ljeto, a onda je došla jesen i naše prve muke oko posla. U to vrijeme samo je on radio kao profesor saobraćajne grupe predmeta u Maglaju i u Zavidovićima. Istekao mu je ugovor i prijetilo je da ga neće predužiti najesen. I kako to ide kod nas, počele su intervencije za osobu koja baš i ne ispunjava uslove kao moj Jasenko. I on, preponosan da se žali, iako je realno bio bolji kandidat za to mjesto, prepuštao ga je. Ipak, ja sam drugačija, ne podnosim nepravdu, a kad je osjetim, na glavu se prevrnem da to promijenim, iako je to najčešće borba protiv vjetrenjača, ali takva sam, ne mogu sebi pomoći. Nasekirali smo se, ostali bismo bez ikakvih primanja, teško nam je to padalo. Ja sam na stotine strana pokušavala naći posao, ali nije išlo.
Borbena Nadina se u njegovo ime žalila Ministarstvu i istjerala je pravdu. Došla je osoba iz Ministarstva u školu i utvrdila nepravilnost.
– I opet, kako to kod nas biva kad nekog pritisneš, onda su svi divni i krasni, pa su na koncu i meni ponudili cijela dva časa iz daktilografije, što iznosi za mjesec 80 KM. To nam nije bilo rješenje, a moja rodica mi je ponudila da dođem kod nje u Njemačku da zaradim nešto za koji mjesec. E sad, kada su muža vratili na posao, meni se više nije išlo u Njemačku, ali opet moj Jasenko – poštenjačina, nije dao da iznevjerim svoje obećanje. Nije mi se išlo od muža od kuće, puno sam za sve to vezana. Još uvijek sam. Ne mogu o njemu govoriti u prošlom vremenu – priča nam.
Jasenkova prevelika odgovornost uspjela ju je nagovoriti da ode u Njemačku.
Bilo je to 16. oktobra, a prvu sedmicu novembra on se razbolio. Sve je na početku ličilo na prehladu, za sve su krivili jesen, ali njemu temperatura nije spadala.
– Čuli smo se putem Skypea i rekla sam mu da ide kod doktora, jer sve mi je to djelovalo predugo za prehladu. Doktor je zabilježio neku groznu upalu grla i rekao mu da obavezno izvadi nalaze u ponedjeljak. Tako je i bilo. To je bilo 12. novembra. U našem Domu zdravlja nalazi se vade ujutro oko 9, a oko 12 rezultati bivaju gotovi. Njega su zvali oko pola 12 i rekli da dođe da ponove vađenje, jer imaju neke nenormalne rezultate. On je pitao šta je to toliko nenormalno, oni su rekli da imaju tako veliki broj leukocita da se s tim još nisu sreli, vjerovatno je neka greška. Kad je ponovio nalaze, broj leukocita se u tih nekoliko sati udvostručio. Niko od nas nije glup, mogli smo pretpostaviti šta je, ali u tom šoku se valjda tješiš. Uglavnom, ja sam krenula iz Njemačke a on je upućen u Zenicu. Stigla sam utorak, 13. novembra, on je već bio u Sarajevu – priča nam Nadina.
Ljekar koji ga je primio u Zenici pitao ga je je li on oženjen, ima li djece i predložio da zamrzne uzorak sperme, jer poslije hemoterapije njihova kvaliteta će biti znatno lošija.
– Slomili smo se kad smo se vidjeli u Sarajevu. I ljekari su bili sasvim iskreni prema nama, znali smo da je u pitanju ta grozna akutna monocitna leukemija i rekli su nam da je borba za život doslovno svaki dan ali… mi smo se, eto… nadali. Nadali smo se svim srcem i dušom, pomisao na poraz nije dolazila u obzir.
Jasenko joj je rekao za prijedlog ljekara iz Zenice o zamrzavanju sperme i raspitivali su se o tome na Kliničkom centru u Sarajevu. Međutim, ljekar ih je odgovarao u smislu da nije vrijeme da se o tome misli, jer Jasenkov život je u opasnosti. I oni su se uplašili.
– Međutim, naš kum nam je rekao da je čuo da se klinika Bahceci bavi s tim. Konsultovali smo se s tamošnjim osobljem koje nam je dozvolilo, s obzirom na Jasenkovo stanje, da uzorak izvadimo u Kliničkom centru, da ne moramo dolaziti kod njih. Uzela sam pribor i sutradan filmskom brzinom uzeli smo uzorak i u roku pola sata ga odnijeli u Bahceci.
Tu su bili njegovi roditelji i amidže i cijeli svijet se udružio da uzorak u valjanom stanju stigne u Bahceci. Uzorak je bio kvalitetan, ubrzo su javili iz Bahcecija. Dali su im velike šanse za oplodnju, jednom kada se odlučimo za to. Ipak, oni su ubrzo zaboravili na uzorak, jer je slijedila teška svakodnevna borba za Jasenkov život.
– Tog se dijela ne volim niti sjećati. Bilo je grozno i strašno i vjerujem da se tih trauma nikada neću riješti. I danas gotovo svako veče kada sklopim oči u glavi su mi scene iz bolnice. Srce vam se slama kada neko koga dušom volite svaki dan se suočava sa smrću. I na koncu 28. oktobra, dakle 15 dana nakon što je primljen u bolnicu, izgubio je bitku za život. Bila sam stalno uz njega. Znala sam preplakati čitav put do bolnice, a onda kad uđem kod njega, trudim se biti vesela. On je bio nevjerovatno miran i pomiren sa svim tim. Ne znam gdje je pronašao tu snagu, divim mu se – i opet nije pogriješila da o njemu govori u prošlom vremenu.
Zadnji dan je imao velike probleme s pritiskom. Tokom noći poslao joj je poruku da mu je jako loše. Prije sedam ujutro Nadina je bila kod njega. Vidjela je kako su ljekari uznemireni i znala je. I dalje nije prihvatala.
– U jednom trenutku obratio mi se njegov ljekar i rekao da je Jasenko dobio i sepsu. Kao dijete sam rukama prekrila uši i vikala: “Nemojte mi to govoriti, ne želim to da čujem”… Pustio me na miru, nije insistirao na razgovoru. Sjela sam pored Jasenka i on se zagledao u mene. Mislila sam da nešto želi. Pitala sam ga šta mu treba, rekao je da ne treba ništa nego misli na mene i našu djecu. Kao da je znao. Rekla sam mu da kako god da se završi njegova bolest, da će djece biti. Rekao je da zna. Bio je siguran u to. Povjerenje koje mi je ukazao, nikad ne bih mogla iznevjeriti. Tu njegova sigurnost u mene, moju ljubav, našu ljubav kako bih mogla iznevjeriti. Pokušala bih, ne znam koliko još puta, iako je to sve koštalo, svi smo sastavili to da platimo, zadnje neke naše ušteđevine koje smo imali, dali smo za to. I njegovi i moji roditelji… koliko god da je to bilo teško za mene, i fizički i emotivno da prolazim kroz postupke oplodnje, prošla bih još deset puta. Toliko je on u mene vjerovao, toliko je bio siguran da će to biti.
Jasenko je napustio ovaj svijet 28. oktobra i Nadina je već u decembru otišla u kliniku Bahceci i objasnila da želi roditi njegovu djecu. Oni su bili iznenađeni i oduševljeni njenom željom, rekli su da se do sada nisu sreli s takvim zahtjevima te da zakon o vantjelesnoj oplodnji još ne postoji u BiH i da, što se njih tiče – može početi.
– Krenula sam u postupak već u januaru, ali u pola postupka oni su rekli da njihova Uprava nije s tim saglasna, jer je zakon u Turskoj drugačiji, to jest nalaže da se genetski materijal uništi u roku od 30 dana nakon smrti jednog supružnika. Bila sam pomalo razočarana, gotovo obeshrabrena, ali sam znala da ću, ipak, uspjeti. Uglavnom, tražili su odobrenje našeg Ministarstva zdravstva i na koncu smo ga dobili. Prvi postupak, koji sam radila u maju, nažalost, nije uspio. Doktor Ali Enver Kurt iz klinike Bahceci, kojem ću ostati zahvalna do kraja života, bio je iznenađen što nije uspjelo, davali su mi velike šanse. Naredni pokušaj mogla sam obaviti za mjesec, ali tražio je još neke nalaze prije toga. I to sam uradila i bilo je uredu. Problem je sada bio kako iznaći toliki novac za ponovni pokušaj. Sve skupa to košta oko sedam, osam hiljada KM.
Pitala ga je ima li ikakav popust za drugi pokušaj, obećao se raspitati. Na koncu, uspio se izboriti da drugi put sve dobije u pola cijene. Bila je presretna. Opet su se sastale dvije porodice i sakupile novac. Drugi put je, hvala Bogu, uspjelo.
– U trudnoći nisam mogla ni uživati, stalno sam bila u strahu, istraumirana svim što sam prošla s Jasenkom. Često se šalim da sam, kada sam se udala za Jasenka bila k’o Jovanka Broz, nisam bila debela, ali jesam bila jedra sva, voljela sam jesti. Zezao me da ću jednog dana kad budem trudna imati 100 kilograma, jer ću imati izgovor da stalno jedem. Ali, nije bilo tako, kada sam ostala trudna, imala sam 63 kilograma, nakon poroda 57 kilograma. Često mi kažu kako sam sretna što sam “u liniji”, kao da nisam ni rodila… još da znaju koja muka i tuga je napravila tu liniju – priča nam Nadina.
Dvadeset trećeg aprila Nadina je na svijet donijela zdrave dječaka i djevojčicu.
– Dok smo se zabavljali, govorili smo kako nam je lijepo ime Tara za djevojčicu i tako smo planirali nazvati naše dijete. Jasenko je bio tiho okrenut vjeri i vjerujem da mu je to pomoglo onih teških dana da sve mirno prihvati. Čula sam ga samo jednom da je rekao: “Bože, zašto ja i zašto baš sad!”, i to je jedini put da je pokazao neko razočarenje, inače je bio pomiren.
I jednog od tih zadnjih dana sam ga pitala kako da damo ime dječaku, jer eto kao imali smo već odlučeno ime za djevojčicu, on me nagovarao da ja to odlučim. Htjela sam da čujem njegovu želju i rekao je Davud. Također je rekao da bi radije da se djevojčica zove Merima. Tako se zvala moja sestra, koja je poginula prije rata, i on je to naravno znao. Mojoj mami je bilo teško da prihvati da joj se unučica zove Merima, ipak ona je izgubila dijete, ali nisam posustala – privodi Nadina svoju priču kraju.
Kaže još da je svoje emocije zaledila otkako je djecu rodila. Kako mora biti jaka ako im želi ponuditi nešto od života.
Zahvalna je Bogu što opet ima nekog za koga će se boriti, za koga će živjeti. Uspjela je u svom naumu, šta god ko mislio o tome. Na početku su je odgovarali, pričali kako je mlada, kako će još biti ljubavi. Nije trošila ni mrvu energije da objasni da neće više biti takve ljubavi, da je on bio jedini čovjek za nju, da niko prije njega nije bio bitan, da niko poslije njega ne može doći u obzir. Da nije rodila djecu, cijeli svoj život bi provela sama, kaže.
Spopala me želja da je zagrlim, ali od silnog strahopoštovanja samo sam sjedila, gledala je i mislila na razgovore nekih ispraznih kafa i žena koje o muškarcima odlučuju na osnovu njihovih bankovnih računa, na muškarce koji o ženama razmišljaju kao o robi… Ko li je na gubitku, nije teško prepoznati.
Nadina ne voli pažnju. Bio je pravi novinarski izazov dobiti ovu priču. Trudili smo se mjesecima. Objašnjavala nam je da voli da svoj i život svoje djece držati daleko od javnosti. Brojne medije je odbila.
– Vašu ponudu sam prihvatila zbog zahvalnosti banci matičnih ćelija “BioSave”, koji su mi omogućili ono što sama nisam mogla (besplatno pohranjivanje matičnih ćelija), hvala direktoru Vedranu Mihajloviću koji je u ovim ružnim i teškim vremenima gdje su ljudi sve više sebični i sebi okrenuti pokazao nevjerovatnu ljudskost, humanost i dobrotu. Htjela bih da se zahvalim i Vedranovoj porodici i Sabini, jer su mi bili na usluzi i puno mi pomogli za vrijeme naših “izbjegličkih” dana u Sarajevu. A isto tako bih htjela da se zahvalim svima koji su nam pomogli za vrijeme poplave, drugaricama s portala ringeraja.ba, drugarima iz fb grupe blizanci i trojke, svojoj rodbini u Sarajevu, svim ljudima koji su nas u prvim danima boravka u Sarajevu došli obići i koji su nam donosili i hranu i pelene i kozmetiku za bebe i stvari za mene, a dolazili su i znani i neznani i poznati i nepoznati. Hvala svima koji su pokazali u ovim teškim vremenima da imaju dušu i srce i osjećaj za druge ljude koji su u nekom periodu života imali manje sreće.
Bez roditelja i brata Tarika ne bih bila toliko jaka. – Puno mi znači podrška mojih i Jasenkovih roditelja, koji su uz nas na svaki mogući način. Posebno sam zahvalna i vezana za svog brata Tarika, koji je za mene jedan od većih izvora snage i sreće. Sa mnom je u svim trenucima i tuge i sreće. On nije samo moj brat, nego i moj najbolji prijatelj, psihijatar i savjetnik, neko ko me najbolje poznaje i ko najviše pazi i brine za mene, a sada i za moje bebe. Također, i moji roditelji su moja velika podrška, pomoć i snaga, ponajviše otkako su bebe stigle, u svemu učestvuju 24 sata dnevno.
Počistiti ispred dvorišta. Porodična kuća Nadine, srećom, ostala je netaknuta tokom velikih poplava prošlog mjeseca. Ipak, u dvorištu je voda nanijela mulj i smeće pa pozivamo nadležne da organiziraju bager da se očisti prilaz kući i smanji mogućnost zaraze ovih dvaju anđela.
Problemi s administracijom. Rok za prijavu djeteta nakon njegovog rođenja je mjesec. Nadina je otišla na vrijeme u Zenicu i službenica koja radi na šalteru bila je sumnjičava, što je i očekivala, jer ne dešava se ovakav slučaj svakog dana. Iako je u priloženoj dokumentaciji imala sve papire s klinike koje potvrđuju transfer, službenica je rekla da mora konsultirati šeficu, jer prošle su skoro dvije godine od Jasenkove smrti.
– Za sedam dana nazvali su me da mi kažu da su zvali kliniku da potvrdi moju priču, što su oni, naravno, i uradili. Pa su onda tražili sve pismeno, klinika je i taj zahtjev ispunila. Na kraju im ni to nije bilo dovoljno, pa su rekli da će provjeriti šta zakon kaže. Ja nisam pravnik, ali se nisam upustila u nešto bezvezno pa da me ništa ne zanima, sve sam pročitala. Kod nas ne postoji zakon o vantjelesnoj oplodnju, ali postoji nacrt koji sam čitala, ja znam šta zakon predviđa u ovoj situaciji. U našem porodičnom zakonu postoji samo jedna rečenica koja se odnosi na vantjelesnu oplodnju, koja kaže da se u slučaju vantjelesne oplodnje materinstvo ili očinstvo na sudu niti osporavaju, niti dokazuju. Bilo kako bilo, oni neće djecu da upišu na njegovo ime, nudili su mi opciju da djecu prijavim na sebe pa naknadno u sudskom sporu dodam Jasenkovo ime. Što je preglupo, ne treba doći do bilo kakvog sudskog spora.
Sada mi nude da upišem djecu samo na svoje ime, a da naknadno upravnim postupkom ganjam da se upiše ime oca. Šefica Službe za društvene djelatnosti, kojem pretpostavljam pripada i Matični ured, tvrdi da se raspitala u Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova i da i oni smatraju da treba da upišem djecu samo na svoje ime, a naknadno da se upiše ime oca.
Tražila sam da mi daju to rješenje (odluku, šta već) napismeno u kojem će jasno da stoji na koji se to oni zakon pozivaju, jer ja ne pristajem na to njihovo rješenje i hoću da se žalim. Ne želim da upisujem djecu bez imena oca i ne želim da to igdje dokazujem, jer me zakon ne obavezuje da dokazujem. Ako mi kažu koji je to zakon, rado ću onda da se pomirim s tim.
Ja ne tvrdim da su naša djeca rođena u braku, ali zna se ko im je otac, dokumenti s klinike to potvrđuju, Jasenkovi živi srodnici to potvrđuju ovjerenom izjavom kod notara. Ja u tome ne tražim nikakvu materijalnu korist, osim emotivnog zadovoljstva i neću se smiriti dok u rodnim listovima moje djece ne bude pisalo i očevo ime, a svi koji to osporavaju i onemogućavaju mnogo griješe i ugrožavaju dvije male bebe koje su rođene iz jedne velike ljubavi i koje su pravo čudo ove države i regije.
