Marićeva supruga je imala prođaj 2003. u državnoj bolnici u Splitu, ali novorođenče nije bilo živo. Roditelji su odbili da preuzmu tijelo djeteta ostavljajući bolnici da izvrši autopsiju tijela i da ga sahrani, navedeno je u presudi koju je objavio Sud u Strazburu.
Kada su Marići nešto kasnije zatražili informaciju o lokaciji na kojoj je sahranjeno njihovo dijete, u bolnici su dobili odgovor da je tijelo zajedno sa medicinskim otpadom poslato u Zagreb, gdje je spaljeno.
U maju 2007. Sud u Splitu je donio odluku da prema domaćem zakonu tijelo djeteta nije trebalo da bude spaljeno zajedno sa medicinskim otpadom, ali da nema zakonske osnove koja obavezuje bolnicu da obavijesti roditelje gdje je tijelo njihovog mrtvorođenog djeteta pokopano, pa zbog toga roditelji nemaju pravo na odštetu.
Ovu presudu splitskog suda potvrdio je 2008. Vrhovni sud Hrvatske, a zatim je 2012. žalbu Marića odbacio Ustavni sud, nakon čega su se roditelji obratili Evropskom sudu za ljudska prava.
U obrazloženju Suda u Strazburu navedeno je da nije riječ o tome da li su Marići imali pravo da odaberu način i mjesto sahrane djeteta, već da li je bolnica mogla da stavi tijelo zajedno sa medicinskim otpadom i da ga ukloni bez traga, kao i da je bolnica na taj način prekršila zakon.
Sud je odredio da Hrvatska treba da plati Mariću na ime nematerijalne štete iznos od 12.300 evra.
