Poplava je brojnim građanima BiH u jedan mah oduzela sve što su imali. Mnogi su ostali i bez kuće i bez posla i jedino se uzdaju u međunarodnu pomoć, prenosi list Kleine Zeitung.
“Život u BiH trenutno stoji u znaku slova ‘H’ – koje je znak humanitarne pomoći. Građani zajedno s volonterima čiste kuće i ulice. Nedostaje im hrane, ali i sredstava za čišćenje. Rukavice, maske i sredstva za dezinfekciju su na vrhu listi artikala koje sakupljaju i dostavljaju humanitarne organizacije. Stanovništvo stoji u redovima pred organizacijama Crvenog krsta. Volonteri prave spiskove kome su uručili pomoć, kako neko ne bi dva puta stao u red. Paketi se dijele i direktno, ‘iz ruke u ruku’, jer svi žele biti sigurni da su uručeni odista onima kojima najviše trebaju. Na mnogim artiklima je napisano slovo ‘H’ kako bi se spriječila preprodaja.
Na graničnim prelazima BiH formirale su se duge kolone kamiona koji dopremaju pakete. Ljudi širom svijeta su se solidarisali sa građanima BiH. Stiže pomoć od dijaspore: iz Slovenije, Austrije, Njemačke, Holandije, Belgije…
Brojni ljudi nemaju više ništa. Mnoga djeca su zanijemila, ona još ne mogu da shvate šta se desilo. Društvo psihologa Federacije BiH formiralo je timove koji pružaju psihološku pomoć. Osim što su izgubli krov nad glavom, mnogim ljudima sada prijeti gubitak egzistencije. Samo u poljoprivredi štete prelaze milijardu eura. Mehmed Mustabašić, gradonačelnik Maglaja, kaže da je samo u ovom gradu ugroženo oko 2.000 radnih mjesta. Osim jedne benzinske stanice sve ostalo je zatvoreno. Ne rade pekare, prodavnice, a uredi gradskih vlasti su takođe van funkcije”, prenosi Kleine Zeitung.
“Svake noći sanjam potop”
Portal Spiegel Online donosi reportažu o Hanni Dijksma, 19-ogodišnjoj djevojci iz Njemačke koja je kao volonter radila u Maglaju i doživjela stravičnu poplavu.
“Primjetila sam poplavu tek kada je voda došla do mog prvog sprata, a iz odvoda u WC-u u stan počela da kulja voda”, kaže Hannah: “Niko nije vjerovao da će grad biti pogođen ovakvom poplavom. Zbog toga nigdje nije bilo spremljenih vreća s pijeskom, u cijelom gradu su postojala samo dva gumena čamca.
Svi u zgradi smo se popeli u stan na najvišem spratu. Već razumijem dobro bosanski i radio je bio uključen, ali od šuštanja nisam ništa čula. Moja komšinica je jecala. U stanu smo izdržali dva dana. Cijelo vrijeme sam imala osjećaj da se cijela zgrada krivi i da će se srušiti. Nama se ništa nije desilo, ali mnoge porodice su proteklih dana izgubile svoje kuće. Naš centar za pomoć djeci sa invaliditetom je potpuno uništen.
Na početku su ljudi bili optimistični. Govorili su da će obnoviti sve što je uništeno. Proteklih dana su shvatili kolike su ustvari štete. Svi su plakali kada sam odlazila kući. Bilo mi je jako teško.
Svaku noć sanjam potop. Sve ovo me je jako promijenilo. I dalje želim da pomognem. Želim da organizujem humanitarnu utrku u ovdašnjoj gimnaziji i humanitarni koncert. U avgustu ponovo odlazim u BiH. Možda već tada ponesem nešto materijala za obnovu našeg centra. Međutim, potrajaće još dugo dok ondašnja djeca budu u prilici da se ponovo igraju u tim prostorijama”, priča Hannah Dijksma.
