Ej, crna sudbino, crna da crnja ne možeš biti… Daliboru spremali rođendan za četvrtak, Markovoj sestri Bojani spremali svadbu… Spremali, a dočekali tri groba – kroz plač su jučRe na groblju pričali rođaci Milojevića.
A u naselju Deževski put, tamo gdje su tri brata u nedjelju uveče nastradala u stravičnoj nesreći nedaleko od svojih domova, tri kuće zavijene su u crno. U tri kuće trojice braće nalaze se tri kovčega, a ispred kuće tri krsta… Zajaukale tri majke, zakukala trojica nesretnih očeva…
Djed Slavomir, okružen narodom, a sam na čitavom svetu, obilazio je juče domove svojih sinova… Krik Milice, Miloševe majke, dok su sanduk iznosili iz sobe.
– Joj, sine, joj, sineeee… Ne dirajte ga, kud ćeš sine bez pozdrava… – lelekala je Milica.
Bili su tu i đaci iz škole, Markovi i Daliborovi drugari… Gledaju tugu očima, plaču kao kiša, vidjeli su šta je smrt kad im vrijeme nije… Uskoro je krenula kolona ka groblju.
Djeda Slavomira morali su sve vrijeme pridržavati, a on je hodao do groblja kao sam na čitavom svijetu. Zajaukale su tada unesrećene majke i očevi…
– Sine, sine, sineeee… – zvali su Marka nesrećni otac Miodrag i majka Rada, dok su kraj sanduka kukale sestre Jadranka i Bojana.
– Sineee, sine… – zvali su Dalibora nesrećni otac Zoran i majka Radmila, dok je Ljubomir kukao nad sandukom sina Miloša, a onda i kraj sanduka poginulih sinovaca.
Takve tuge Pazar još nije vidio.