Međunacionalne trzavice su nestale, kao da ih nikada nije bilo, a humanost na djelu je pokazala da je čovjek uvijek čovjek, bez obzira na vjeru i naciju.
Ovo je osnovni utisak koji su reporteri “Vesti” ponijeli iz unesrećene Bijeljine.
Voda se povukla iz većeg dijela ovog grada. Ostala je u glavnom parku, crkvi Svetog Petra i Pavla u Mjesnoj zajednici “Vuk Karadžić” – jednom od dva naselja koja su i dalje pod vodom.
Ipak, najvažnije je što su zahvaljujući predanosti naroda, izbjegnute ljudske žrtve.
– Imamo samo jednog poginulog, 72-godišnjeg Jekića. Ali hvala Bogu, svi drugi su se spasli zahvaljujući brzoj akciji svih. Nije se gledalo ni ko je koje vjere, ni koje nacije. I sada, dok se situacija polako dovodi u normalu to jedinstvo ne posustaje. Ljudi pomažu sa svih strana, a upravo nam je stigla velika pošiljka humanitarne pomoći iz Janje, uglavnom vode koja je zbog otežanih komunikacija, sada glavni prioritet. Međutim, ne treba nikoga izdvajati, jer svi smo zaista kao jedan – priča predsjednik Skupštine opštine Dragan Đurđević.
Modrice po rukama svjedoče kako se i sam borio da spasi što se spasti može iz svoje kuće. Ipak, uglavnom je u Kriznom štabu gdje koordinira pomoć. U pet prihvatnih centara trenutno je oko 1.000 ljudi, a još oko 2.000 su se snašli kod rođaka i prijatelja.
– Nesreća nas je ujedinila i zaista smo svi solidarni – potvrđuje i 27-godišnji Adis Imamović, iz Civilne zaštite koji je odgovoran za prihvatni centar u OŠ “Vuk Karadžić”.
Tamo se trenutno nalazi oko 50-ak najugroženijih, a na početku poplava, brinuli su o njih 300.
I Adisa, kao i mnoge druge u Bijeljini, svakodnevno su pozivali rođaci i prijatelji iz dijaspore.
– Rođak Muhamer Alagić iz Ulma u Njemačkoj zove na svakih nekoliko sati. Brine, želi da pomogne. Dijaspora sa strahom i zebnjom prati šta se događa jer se ovakva tragedija nije dogodila u proteklih 1.000 godina – veli Adis i dodaje kako ljudi velikog srce danonoćno pomažu.
– Možete li povjerovati da nam uz sve ono neophodno, donose i torte i jagode. Naravno, njima se najviše raduju mališani.
Nekoliko stotina metara dalje, 50-godišnji Zoran Demonjić iz opštinskog Crvenog krsta rukovodi smještajem izbjeglih u Sokolski dom. I tu se broj korisnika drastično smanjio, a u preuređenoj fiskulturnoj sali sada ih je oko 80-ak, mahom Roma.
– Potrebni su nam voda, hrana za bebe, konzerve i higijena – priča Demonjić.
Sa Adisom je u stalnoj telefonskoj vezi, pa kada nekome od njih zafali nešto što u drugom prihvatnom centru ima više, u roku od 20 minuta problem se riješi.
Milorad Panić, predsjednik MZ Vuk Karadžić koja je i dalje pod vodom, kaže da će trebati mjeseci kako bi se situacija iole normalizovala, ali da najveći problem prave trošne kuće koje su zbog poplava pred rušenjem.
Braća, Fadil (42) i Burduš (26) Hudanović su iz Njemačke stigli za nikad kraće vrijeme. Došli su da pomognu Bijeljini, ali i vide šta je sa njihovom imovinom. Ipak, susreli su se sa ružnom stranom tragedije.
– Vjerujem da nam je šteta na kući oko 15.000 eura, ali najporaznije od svega je što su nam tražili po 20 eura za sat vremena korištenja pumpe za odvod vode. Zar je moguće da neko želi da zaradi na ljudskoj nesreći – vele ovi mladići.
U ovom naselju, u Ulici Arsenija Čarnojevića, Mirela Dragićević (34) sa dvomjesečnom bebom Minom i još dvoje djece, za dlaku je izbjegla najgore. Imali su sreće da im je voda došla samo do kućnog praga.
– Imamo rodbinu od Austrije do Amerike i svi bukvalno zovu na svakih nekoliko sati. Svima veliko hvala – veli Mirela.
U Bijeljini je dosta romskih porodica u dijaspori, a najviše ih živi i radi u Berlinu.
Dragiša Ostojić, koji takođe radi u ovom gradu, pokušavao je da spasi što se spasti može iz kuće prijatelja Begzada Gusića.
– Javio mi se telefonom da uskoro kreće, jer su se Romi iz Berlina organizovali i sakupljaju značajnu humanitarnu pomoć. Nema sada vremena da se priča o vjeri i naciji. Moramo svi djelovati kao jedan – kategoričan je Ostojić.
