Njeni drugari iz razreda maturirali su u ponedjeljak, dok je ona spašavala tuđe živote daleko od kuće. Bila je vođa tima, koordinirala ekipama sa kopna, a išla je i na teren. Njene kolege iz Wolfa u šali su juče tvrdili da je ne mogu prepoznati u civilu poslije toliko napornih i neizvijesnih dana. A ko je ta čuvena fočanska vučica?
Jelena Simović, državna prvakinja BiH u penjanju, članica penjačkog kluba Wolf, upravo svršena maturantica Medicinske škole u Foči. I ima samo 18 godina.
“Radim i u Crvenom krstu tri godine, obučavam ekipe za pružanje Prve pomoći. Sada se pokazalo, svima nam to jednog dana može biti od koristi”, počinje priču ova hrabra djevojka, Jelena Simović.
Spasilačke jedinice fočanskih vukova helikopterom su se prebacile iz Zenice u Doboj u petak, u vrijeme najveće katastrofe koju je ovaj grad ikada pretrpio. Kako je Jelena doživjela prvi susret sa ovim gradom?
“U helikopteru sam samo ispustila uzdah. Pomislila sam – oh, Bože moj šta se ovo dešava? Svi smo bili u šoku, ali to nije bilo ništa u odnosu na ono što nas je sačekalo kada smo sletili. Već za pola sata smo se presvukli u kombinezone, uzeli svu potrebnu opremu i bili smo na terenu. Ja sam bila veza između kopna i vode sa ostalim članovima ekipe. Ljudi su mi prilazili, davali informacije gdje se nalaze zarobljeni, koliko je djece, žena i staraca, pošto su oni bili prioritet. Bilo je jako važno znati i šta im treba u tom trenutku”, kaže Simović za portal Foča online.
Kao neko ko jo upravo završio Medicinsku školu, Jelena je pružala i medicinske pomoć.
“Nisam samo bila na kopnu, išla sam na čamac kada god je nekome trebala medicinska pomoć. Doktorica Senada iz Oružanih snaga BiH bila mi je od velike koristi i nikada joj neću moći dovoljno zahvaliti. Snadbijevala me je lijekovima, a ja sam se pela na zgrade i ljudima davala insulin, dijelila lijekove. Bilo je tu djece sa ogrebotinama i posjekotinama, morala sam to sanirati na licu mjesta.”
Koliko je bila hrabra ova fočanska vučica i koliko je zaista bila usresređena samo na to da spasi druge, govori jedna anegdota. Jelena je sama veslom razbila izlog apoteke kako bi došla do insulina i spasila nečiji život.
“Istina je, jesam, nisam mogla dopustiti da mi neko umre na čamcu ili zarobljen u zgradi. Insulina je u jednom trenutku potpuno nestalo, morala sam se snaći. Neka me tuži ko hoće, ali ja nisam mogla to da podnesem. Ako mogu razbojnici da kradu gluposti u ovoj situaciji, zašto ja ne bih mogla da rušim za lijek? Vjerujte mi, on je spasio živote. A nema ništa bitnije od toga.”
Sada kada je prošlo, i poslije dvije prospavane noći u svom krevetu,koliko je zaista bila teška situacija u Doboju u tom trenutku?
“Mislim da svi mi vukovi tek sada postajemo svjesni gdje smo zaista bili i šta smo sve uradili. Ono je bilo jezivo, ljudi su u panici, u šoku, nikome to ne bih poželjala. Poplava koja je bila u Foči prije četiri godine, u odnosu na ovo što je zadesilo Doboj uopšte se ne može nazvati poplavom. Gdje god pogledaš samo voda. Morali smo biti maksimalno emotivno ograđeni, mirni i staloženi, samo smo tako mogli pomoći tom nesrećnom narodu i pored prve pomoći dati im i psihološku podršku. Sada tek popušta, emocije su probile, slike kreću da se vrte pred očima, ne mogu da zaustavim suze.”
Koju scenu iz Doboja Jelena nikada neće moći da zaboravi?
“Gazim u vodi, do pasa. Penjem se na zgradu, ljudima dijelim lijekove.Mala djevojčica od dvije godine izlazi sa cuclom u ustima i smije mi se. Imala sam kod sebe jednu plazmu i dajem joj. Ona širi ruke i grli me koliko ima snage, ljubi me. Dok sam živa to neću zaboraviti.”
Ovakve situacije najbolje pokažu jačinu čovjeka. Koliko je teško jednoj mladoj djevojci, poput Jelene bilo da se maksimalno emotivno ogradi i bude psihički jaka, jer samo tako se moglo zaista pomoći ljudima u tom teškom trenutku?
“Kada imaš oko sebe starije ljude, koji su uvijek pokraj tebe, naučiš da budeš jak. Mi u Wolfu smo godinama zajedno, dišemo kao jedno,doživljavam ih kao svoju braću. Od njih sam naučila da u ovakvim situacijama moraš biti samo čvrst, razmišljati ispravno. Mi jedni drugima nismo dali da klonemo duhom. Načelnik policije iz Doboja rekao je da nikada nije sreo ženu, toliko stabilnu i hrabru. Ja sam mu samo odgovorila: “Pa Hercegovka”, na šta je on rekao: “Pa da, vi iz kamena”. Kad sada bolje razmislim i jeste tako.
“Mi smo u Doboj došli sa misijom da pomognemo drugima, nismo mislili uopšte o nama. Kada prođete sve to, shvatite, a to moram i drugima da poručim – mi nismo ljudi svjesni šta imamo. Zdravi smo, mi i sve oko nas, imamo šta jesti i piti, a tamošnje stanovništvo pored svega što su preživjeli, tek će morati da se nosi i sa drugim posledicama. Neka im je Gospod Bog u pomoći. Grad Doboj više nije grad, ono je sada jedna pustinja. Trebaće im mnogo vremena i pomoći da se oporave.”
Vodena stihija jenjava, ostavljajući pustoš iz sebe. Poplave su donijele pravu katastrofu i šteta je što su mnogi to tek u ovoj situaciji mogli da vide – Foča je, pored iskusnih, hrabrih i već poznatih vukova, dobila i jednu neustrašivu vučicu. Ona je heroina koju Doboj nikada neće zaboraviti. Ona je naša, Jelena Simović.
