Napokon smo ga dozvale kad smo našle domet i napunile baterije. Ispostavilo se da smo se mimoišli i da su nas poslije evakuacije odveli na različita mjesta. Ipak, nismo mogli da ga vidimo sve dok nismo stigli u Beograd – kaže Nikolina dok se prisjeća teških trenutaka.
Tog dana kada je poplava krenula, njihove komšije već su bile evakuisane, međutim, po njih još niko nije došao. Provele su noć bez struje, vode i hrane.
Otac je pozvao komšinice čije su kuće potonule da dođu kod nas. Sve nas je spasao. Prolazili su helikopteri, čamci, kanui, ali oni su samo bili osmatrači. Svim silama trudili smo se da ih dozovemo. I vidjeli su nas – objašnjava Nikolina, koja je uz oca bila hladne glave.
Međutim, njihov otac Roland Matić insistirao je da spasioci prvo izbave djevojčice, ne znajući kada ni da li će neko doći po njega i njegove prijatelje.
Nisam se brinula za sebe. Znala sam da ćemo mi biti dobro. Najviše me plašilo to što ne znam gdje su mi otac i majka i kako će se oni snaći – dodaje ona, a mlađa Marija je grli dok sede na klupici u Studentskom gradu.
Tek kasnije saznale su da su i njihova majka, mlađi brat i očuh na bezbijednom, takođe u Beogradu.
Kako djevojčice pričaju, sve dok se nisu spojile sa svojim najbližima, o njima su brinuli “potpukovnica Snežana i vojnik Božidar Gojković”.
Kada su čuli da smo same, stalno su bili oko nas. Oni su tako divne osobe i vojnik nas je stalno zabavljao, baš je duhovit – ističe Nikolina, i dodaje da želi da upiše Vojnu akademiju i postane kao “ova hrabra žena” koja se o njima starala.
Pripadnici vojske su brinuli o djeci, ali su sve vrijeme tražili i oca. Na kraju su ga i pronašli u Beogradu.
Po nas su došli mnogo kasnije, nisam znao gdje su mi djeca. Vječno ću im biti zahvalan što su ih sačuvali – kaže Roland Matić, otac, dok kćerke opisuju susret sa njim poslije 24 sata razdvojenosti i neizvijesnosti.
Nikad nisam bila srećnija u životu nego kad sam vidjela oca i majku – naglašava Nikolina, dok Roland bojažljivo dodaje: “Mislile su da sam mrtav”.
