Iz jedne kuće je izvedena 31 osoba, uglavnom 15-oro djece i žena, potom strijeljano i od tada pa do danas im se gubi svaki trag, nikada nisu pronađena njihova tijela.
Tijela ubijenih nikada nisu pronađena, a preživjeli članovi porodica su na mjestu zločina podigli spomen-ploču za svoje najmilije.
Zijad Bačić, tada 15-godišnji dječak spasio se jer je izlazio posljednji iz kuće.
Ekipa Anadolu Agency (AA) posjetila je selo Zecovi i Zijada. Uski makadamski put doveo nas je do posljednje kuće u selu.
Obrađeno zemljište daje nam dojam da se stanovnici ovoga sela, a malo ih je preživjelo, unatoč strašnim sjećanjima, odlučilo vratiti na svoje i živjeti na prijeratnom ognjištu.
Kako saznajemo, u selu Zecovi ne postoji nijedna porodica koja nije izgubila makar jednog člana porodice.
Dolazimo do Zijadove kuće. Spomen-ploča i ispisana imena svjedoče o još jednom strašnom zločinu koji je počinjen ’90-tih godina na području BiH. Čitamo imena, a prezime uglavnom isto, Bačić. Svi članovi jedne porodice ubijeni na jednom mjestu. Djeca su to, sedam, osam, devet godina.
Dočekao nas je Zijad Bačić. Gleda u spomenik i prisjeća se tog kobnog dana.
Tačnije, kako kaže za AA “čišćenje Zecova je počelo 23. jula 1992. godine.
“Ja bih krenuo od 23. jula kada je bilo čišćenje našeg sela. Tada su pokupili sve radno sposobne ljude, od 18 godina pa dalje, navodno na informativni razgovor, međutim svi su odvedeni u logore. Nekima se od tada gubi svaki trag, neki ni do danas nisu pronađeni”, prisjetio se Bačić.
Priča i rukom pokazuje na ostatke kuće njegove strine u kojoj se tada krilo više od 30 osoba. Kako kaže, danima je trajala pljačka kuća, a nakon toga, 25. jula vidjeli su da gori kuća jednog komšije.
“Svi smo bili u jednoj prostoriji. U jednom momentu se čula pucnjava te glas ispred kuće koji je rekao da svi izađemo vani”, prisjetio se Bačić za AA.
Kaže, njegova strina je izašla i rekla da se u kući nalaze samo žene i djeca ali uprkos tome vojnici su rekli da svi izađu vani. Vani su stajali vojnici sa maskama, nastavio je Bačić priču o danu kada je nestao 31 stanovnik Zecova.
“Žene i djeca su izlazili, a ja sam, od Boga je to dato, zadnji izlazio i dok sam oblačio cipele oni su već počeli paljbu. Čula se vriska žena i djece. Uzeo sam cipele i protrčao u kuću koja se nalazila u blizini, sakrio sam se”, priča Bačić drhtavim glasom.
Ističe da je prošao između „žive vatre“.
“Osjetio sam kako metak podiže zemlju kojom sam trčao ali nije me pogodio”, pojasnio je Bačić.
Na trenutak zastaje, gleda spomenik i nastavlja priču o 25. julu u Zecovima.
“Pucali su dok nisu vidjeli da svi leže na zemlji. Poslije sam vidio kako vojnik pištoljem puca u one za koje je mislio da su živi”, pojasnio je Bačić.
Pričao je da su se nakon toga srpski vojnici uputili prema kući jednog komšije, te nakon što su se uvjerili da su sve poubijali, otišli su ka susjednom selu.
“Ležao sam neko vrijeme kod komšije u grahu i onda otišao do kuće da vidim ima li nekoga živog. Kod komšije Ibrahima sam vidio s leđa ženu i dvoje djece koji su sjedili na klupi naslonjeni jedno na drugo. Vjerovatno su ih tu zatekli i ubili”, prisjeća se Bačić.
Tada 15-godišnji dječak, Bačić, se spustio u jednu njivu, nije mogao ni plakati, bio je u šoku, još uvijek nesvjestan šta se dogodilo.
“Nikad mi neće biti jasno zašto je došlo do toga jer smo sa komšijama Srbima uvijek bili u dobrim odnosima”, pojasnio je on.
Međutim, spas je na kraju pronašao u kući komšije Srbina koji ga je primio tu noć i čuvao narednih osam dana.
“Poslije je saznao za mog strica i odveo me kod njega. Sa stricem sam jedno vrijeme bio u Travniku, a nakon toga u Rijeci i Njemačkoj”, ispričao je Bačić za AA.
Kaže, ne mogu se ni svi Srbi stavljati na istu stranu, ipak, bilo je i dobrih ljudi koji su pomogli u momentima kada su trebali.
“Ipak, mogli su nam više pomoći, upozoriti nas na ono što se sprema. Mi smo im previše vjerovali”, kazao je Bačić.
Bačićev otac je bio u logoru, a nakon toga je došao u Njemačku za njim. Među uklesanim imenima stradalih stanovnika Zecova nalazi se i njegova majka, dva brata i sestra, ali i mnogi članovi uže familije.
I 22 godine nakon masakra u Zecovima, Bačić svaki dan misli na strašni 25. jul 1992.
“Dok sam mlađi bio, nekako sam to ostavljao iza sebe ali kako godine sustižu nema dana da ne pomislim na to. Mislio sam da nikad više ovdje neću moći živjeti, ali bilo bi mi gore da sam ostao u Njemačkoj”, pojasnio je Bačić za AA.
Naglašava, podnijeli su i tužbe protiv „nekih osoba“, jer je neke i prepoznao ali “ništa to ne pije vode”.
“Ne znamo više ni kome da se obratimo. Neko mora znati gdje su ubijeni ljudi”, pojasnio je Bačić.
Da je i danas teško živjeti u Zecovima i pokušavati na neki način zaboraviti i oprostiti pokazuje Bačićeva priča da i danas postoji strah.
“I danas prolaze kraj moje kuće, nose puške i idu u lov. I danas strepim. Kako su došli 1992. tako mogu doći i danas i pobiti djecu. To nisu ljudi”, kazao je Bačić.
Vehida Behlić gledajući u imena ispisana na ploči u Zecovima kaže da se “tu nalaze njene komšije, rođaci, tetke, snahe i majka”.
“Svi su bili u jednoj kući. Samo je ostao jedan komšija, preživjeli svjedok. Najviše je djece”, pojasnila je Behlić.
Fikret Bačić je izgubio cijelu porodicu, djece, ženu, sestre, snahu, unučad.
Ostavljamo Zecove, preživjele članove mnogobrojnih ubijenih stanovnika ovog sela, ali i spomen-ploču sa ispisanim imenima, nijemim svjedocima i riječima:
“Ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli, mrtvi su. Ne, oni su živi ali vi to ne znate. 25.07.1992. godina”.
