Yarl’s Wood je smješten na sat vožnje sjeverno od Londona, na kraju industrijskog imanja u ruralnom Bedfordshireu, između fabrike koja proizvodi dronove i krematorija za kućne ljubimce. Na prvi pogled, liči na motel. Iznenađujuće čist i moderan, centar je preuređen 2002. godine, nakon što je veći dio zgrade stradao uslijed pobune zatvorenika.
Da biste posjetili zatvorenika (odnosno “nastanjenog” u centru, da se poslužimo terminom koji vlasti upotrebljavaju), morate predati sve što imate sa sobom i pristati na pretres, poput onog na aerodromu. Sa Sofijom Bugaqku, zatvorenicom koja trenutno boravi u centru, razgovaramo u svijetloj, prostranoj sobi za posjete. Kroz velike prozore na jednoj strani vidi se malo igralište ukrašeno neskladnim muralima na kojima su domaće životinje.
Bolesnice gube svijest
“Ova soba je najljepše mjesto u centru, ali oni ne žele da vidite šta se dešava iza kulisa”, rekla je Bugaqku. “Dok ručate u kantini, vidite kako bolesne djevojke gube svijest. Poslije tog prizora teško da možete jesti. Čuvari im ne vjeruju, kažu da glume.”
Bugaqku (37) ima diplomu magistrice matematike, koju je stekla na Univerzitetu na Kosovu, odakle vodi porijeklo. Njena priča, kao i priče većine zatvorenika, duga je i kompleksna. Nakon što je pobjegla iz nasilnog braka, ostavivši dvoje male djece, zatražila je azil u Velikoj Britaniji onog dana kada joj je istekla turistička viza.
Muž joj je nastavio slati prijetnje smrću. Nakon što se prijavila u Ministarstvo unutrašnjih poslova, uslijedio je 15-minutni razgovor, a potom je, po brzom postupku, u zatvorenom kombiju upućena u Yarl’s Wood, gdje je ostala više od 100 dana.
“Nisam ovdje živjela ilegalno. Sama sam se prijavila, s dokazima o svom slučaju. Ali, ovdašnje vlasti vas ne posmatraju kao ljudsko biće, samo kao broj”, kaže Sofija.
Nerazjašnjene smrti
Velika Britanija je među veoma malim brojem zemalja na svijetu u kojima period koji tražioci azila mogu provesti u pritvoru nije ograničen. To znači da migranti iz država u kojima nije zagarantiran siguran povratak, kao što je Somalija, ili iz onih koje imaju problematično pitanje nacionalnosti – mogu biti u pritvoru godinama.
Prema podacima Ministarstva pravde, pritvor migranta britanskog poreskog obveznika može koštati blizu 3.000 funti (gotovo 5.000 dolara) mjesečno. Pa, ipak, većina bude na kraju puštena, a ne deportirana. U 2013. godini samo je 25 posto migranata iz Yarl’s Wooda deportirano iz Velike Britanije. Brojke pokazuju da je, što je duže tražilac azila u pritvoru, veća vjerovatnoća da će biti pušten, a ne deportiran.
Glasnogovornica Ministarstva unutrašnjih poslova Velike Britanije Sally Henfield stala je u odbranu politike pritvaranja, rekavši da je “odlučna da se kazne prestupnici među imigrantima. Onima koji žele dobrovoljno otići – pomoći ćemo, ali one koji odbijaju – prisilno ćemo deportirati.”
“Pritvor se koristi umjereno i u ograničenim okolnostima. Kada zadržimo ljude u pritvoru, držimo ih minimalno neophodno vrijeme. Većina ih u pritvoru provede manje od dva mjeseca.”
U kućama u Yarl’s Woodu obično su žene, od kojih su neke trudne. Iz Ministarstva unutrašnjih poslova su izjavili da se trudna žena može držati u pritvoru samo u “iznimnim okolnostima”, ali ova odredba se u praksi, doslovno, zanemaruje. Bugaqku je u 21. sedmici trudnoće, a izgubila je šest kilograma od kako je ovdje i počinje se plašiti za svoje psihičko zdravlje
Theresa Schleicher je socijalna radnica dobrotvorne organizacije Medical Justice, jedine organizacije koja šalje doktore u centre za pritvor, iako njeno osoblje može samo savjetovati zatvorenike – ne mogu ih liječiti niti im propisivati lijekove.
“Vidimo mnogo ljudi koji su mučeni, silovani ili su žrtve trgovine ljudima”, rekla je. “Mnogi boluju od PTSP-a [posttraumatskog stresnog poremećaja] te sam zvuk čuvarevih ključeva i zatvaranja vrata ćelije mogu vratiti sve te uspomene.”
“Sistem je postavljen na način da otežava ljudima da budu otvoreni kada pričaju o traumatičnim događajima. Pritvor funkcionira kao obrnuti sistem njege, pri čemu su najugroženiji najviše iznevjereni, jer njihova ugroženost znači da ne mogu dobiti pomoć.”
Grupe za ljudska prava su izrazile zabrinutost da se odbacuju ozbiljne ljekarske pritužbe. Jimmy Mubenga, izbezumljen zbog deportacije 2010. godine, umro je vrišteći pred užasnutim turistima pri ukrcavanju u avion British Airwaysa, dok su ga tri čuvara imigracijskog centra pritiskala. Oni su sada optuženi za ubistvo.
U martu je Alois Dvorzac, 84-godišnji Kanađanin, putujući u Sloveniju da se sretne s kćerkom koju je davno izgubio, prolazio kroz London, gdje je trebao presjesti na sljedeći let. Stavljen je u pritvor i umro dvije sedmice kasnije u obližnjem centru za imigranate. U toku je istraga njegovog slučaja. Prošli mjesec je Christina Case, 40-godišnja Jamajčanka, umrla uslijed zastoja srca u Yarl’s Woodu, nakon što joj je, navodno, uskraćena ljekarska pomoć.
S obzirom na lošu reputaciju Yarl’s Wooda, zbog raširenih štrajkova glađu, zatvorenih trudnih žena, netretiranih ozbiljnih psihičkih problema i nerazjašnjenih smrti, ovo je, razumljivo, privuklo pažnju Rashide Majoo, izvjestiteljice Ujedinjenih naroda o nasilju nad ženama. Prošle sedmice, za vrijeme njene posjete Velikoj Britaniji, njeni saradnici su primili poziv od nekoga “među najviše rangiranim u Ministarstvu unutrašnjih poslova” i nije joj odobren pristup centru.
Zabrinutost zbog stranih kriminalaca
David Ramsbotham, bivši glavni zatvorski inspektor u državi, posjetio je svaki imigracijski centar i centar za deportaciju u Velikoj Britaniji, a i mnoge u inozemstvu. Zabrinut je zbog broja stranih kriminalaca koje, nakon služenja kazne u zatvoru, šalju u centre za pritvor, gdje čekaju deportaciju.
“Ovi ljudi, koji su nezadovoljni bivši zatvorenici, utječu na cjelokupnu atmosferu i ponašanje imigracijskog centra i centra za pritvor”, rekao je Al Jazeeri. “Kada sam istraživao izgrede, ovi bivši prestupnici, koji uopće nisu trebali biti ovdje, bili su u samom njihovom središtu. Javnosti se ne govori cijela priča.”
Ricky Zahui (27) došao je u Veliku Britaniju kao osmogodišnji dječak, da se pridruži ocu. U telefonskom razgovoru iz bučnog centra za pritvor Brook House objasnio je kako se nije dobro slagao sa svojom porodicom te ga je, na kraju, odgajala služba za socijalni rad. Zahui je zapao u probleme s bandama i drogom te završio u zatvoru. Iznenadio se kada su ga, nakon odsluženja kazne, poslali u centar za pritvor uz mogućnost deportacije.
“Kada sam stigao ovdje, svi članovi moje porodice su imali britanske pasoše i Ministarstvo unutrašnjih poslova mi je dalo neograničen dopust da ostanem”, rekao je Zahui. “Pa sam pretpostavio da sam ovdje legalno.”
Iako je rođen u Obali Slonovače, u zapadnoj Africi, Zahui ima londonski akcenat, koji odudara u centru za pritvor. Bit će deportiran u državu koju jedva poznaje, čiji jezik ne govori, a nema ni rodbinu tamo: cijela njegova porodica je pobjegla od građanskog rata u državi.
“Ljudi me ovdje pogledaju i pitaju: ‘Šta ćeš ti ovdje?’, ali ja kažem: ‘Ja sam isti kao i ti’, iako sam u poređenju s njima duže u ovoj državi od bilo koga drugog. Ovo je politika. U to sam siguran. Koriste me kao dio Vladinog stava protiv imigracije.”
Glasnogovornica Ministarstva unutrašnjih poslova Hensfield kaže: “Svi slučajevi pritvora se svakodnevno revidiraju da bismo osigurali da pritvor traje samo onoliko koliko je opravdano i neophodno. Međutim, naša je dužnost zaštititi javnost od onih koji predstavljaju rizik i koji bi javnosti mogli naštetiti, a posebno od onih koji su već počinili ozbiljne prekršaje.”
Osjećaj beznadežnosti
Oni koji borave u centrima za pritvor su zbunjeni i ne znaju ko upravlja tim centrima, jer Vlada te zemlje potpisuje ugovore s privatnim kompanijama, dajući im kontrolu nad centrima.
Yarl’s Woodom upravlja kompanija Serco iz Velike Britanije, čiji je kredibilitet nedavno doveden u pitanje. Ta kompanija je 2013. godine bila primorana vratiti više od 100 miliona funti (blizu 120 miliona eura) Vladi, a nakon što je od nje naplatila elektronsko lociranje za zatvorenike koji su bili ili mrtvi ili u zatvoru.
Dva člana osoblja u Yarl’s Woodu su otpuštena zbog upuštanja u seksualne aktivnosti sa zatvorenikom.
Bugaqku je u pritvoru i to joj otežava obavljanje potrebnih poziva i slanje e-mailova kako bi prikupila dokaze kojima će podržati svoj slučaj. Umjesto toga, usredotočila se na preživljavanje neugodnosti pritvora.
“Prijateljstvo je ovdje najvažnija stvar”, kaže Bugaqku. “Ponekad pričamo do jutra, smijemo se i plačemo zajedno. Osjećam se beznadežno. Ne želim razmišljati o povratku na Kosovo pod prijetnjom smrću, ali puštanje iz ovog centra će biti kao ponovno rođenje.”
