E.Š. i D.Š. su sredovječan par. Oni su, kako se čini izvana, sretan i par iz snova. Ali i ona i on imaju jednu zajedničku osobinu, koja ih razlikuje od većine. Oboje su ovisni o svadbama.
Ne kao mladenci, jer su to postali davne 1987. godine nego kao neko ko na tuđe svadbe rado ide. I to nepozvan.
Prvo “upadanje” desilo se sasvim slučajno. Nakon što su proslavili rođendan svoje prijateljice, onako dotjerani krenuli su kući. Uz put prolazeći pored poznatog sarajevskog restorana, začuli su zvuke žive muzike, te odlučili pogledati šta se to dešava. Na vratima ih je dočekao konobar te upitao da li su pozvani na svadbu na što su oboje ko iz topa odgovorili da su tek stigli sa dalekog puta i da ih pusti kako bi pozdravili mladence. Ušli su. Ljudi oko njih su igrali, pjevali, jednom riječju veselili se, a oni su skrušeno posmatrali situaciju. Onda je nego dotakao njenu ruku i dobacio: “Ajd u kolo, svadba je, da se veselimo.”
Nije znala šta ju je snašlo, ali je spremno zaigrala. Dok se okrenula njen dragi je već poručio i rukom joj dao signal da sjedne do njega. Ostali su do zore. Proveli se, najeli i napili. Gotovo 30 godina poslije i dalje su svake subote na svadbama ljudi koje ne poznaju. Bez imalo stida i grižnje savjesti, ispričali su da im je to hobi u kojem neizmjerno uživaju. Posebna čar je u tome da ih još nikad niko nije uhvatio.
– Mi imamo pravilo. Uvijek izgledaj veselo, budi lijepo obučen, a gosti nek se pitaju da li smo mladini ili mladoženjeni. Dok skontaju ko smo, mi već uveliko slavimo neku drugu svadbu – poručuje ovaj par.
