I dalje je britkog uma i brze reakcije. Sada se brže i umara. Svaki razgovor s njim, onako off the record ili klasični intervju, jest poput čitanja zanimljive knjige. Svaki njegov odgovor treba staviti na vagu. On ne odgovara, on filozofira, ali u svom stilu. Ko ga zna, bit će mu jasno.
Ivica Osim je ostario, ali se dobro drži. Voli da priča. Sad, kad ima vremena napretek, puno čita. Spreman je razglabati o svemu, ali mi se čini da ne voli dijeliti lekcije.
U životu je često bio oponent. Zapravo, to mu je u krvi. Kontraš. Kad mu, naprimjer, kažete: “Dobar dan, gospodine Osim”, slijedi odgovor: “Pa i nije baš tako lijep dan.” Ili: “E, jesam ti ja gospodin…” Karikiram, ali je otprilike tako.
Iza njega je period rada u Nogometnom/Fudbalskom savezu Bosne i Hercegovine. Aktivnog rada, sastanaka, putovanja… Prihvatio je da uđe “u šumu s vukovima”, iako se grozio rada u ovdašnjem nogometu. No, prepoznao je da ga trebaju, a nije imao drugog posla. Napravio je neke stvari. Udario pečat. Od njega se to uvijek očekuje. Da stavi pečat!
Sušiću ne treba paliti vatru
Kad sam ga pitao za intervju, dočekao me: “Šta hoćeš, majke ti, da gasim vatru?” Nisam o tome razmišljao, ali sam želio čuti šta misli o svemu ovome što se događa na nogometnoj sceni, ne samo u Bosni i Hercegovini. Da se malo prisjeti prošlosti. On to voli. Da se prisjeća nekih davnih vremena.
Krenuli smo redom: sukob Sušić – Džeko i Spahić.
“Ovaj sukob u reprezentaciji ne treba nikome, ni selektoru, ni igračima. Problema je uvijek bilo, takvi su igrači, brzo se dignu, pa ih treba spuštati. Ali, nije ni njima lako. Sve je to iskustvo, to se stiče godinama. Kako da se ponašaš prema navijačima, medijima, treneru, saigračima… Mi smo prvi put došli u ovu situaciju, a to je novost, nešto drugačije. Treba pitati neke koji imaju iskustva kako se treba ponašati, šta činiti. Mislim da [bh. selektor Sušić] Safet treba da smiri situaciju. On je normalan, tolerantan, njemu ne treba vatra. Šta će mu to…”
Možda je kriza nekad i potrebna, da bi se izliječile bahatost i glupost. Ostalo je u zraku nekoliko izrečenih stvari (selektorovo: “Neće mi igrači sastavljati ekipu”, ili kapitenovo: “Selektor nije rekao istinu, pitao sam za sve, a ne samo za [Senijada] Ibričića”). Može li se preko toga preći?
“Gore je kad igrač samo šuti, a vidiš da nešto ključa u njemu. Možda je dobro što su rekli jedni drugima šta su imali i sad idemo praviti posao. I vi, novinari, malo pretjerujete. Treba malo mjere u svemu. I kad hvalite, i kad kritikujete. Iako ste vi dobri kakvi su ovi hrvatski. Oni ‘otkidaju’. Kad me nazovu i kažu da hoće intervju, znam tačno šta žele. Pitaju me: ‘Kako [Mario] Mandžukić i [Luka] Modrić mogu igrati u Bayernu i Realu?’ Pa, evo, vidiš da mogu.”
Gdje je roditeljima mjesto
Zna se da ne voli novinare. Milorad Đurković, poznati sportski komentator iz Podgorice, nedavno je rekao: “Osim je uvijek bio bolji sa novinarima koji su ga kritikovali.” Prešutio je taj komentar. Ali je priznao:
“Iskreno, ne volim novinare, ali to nema veze s tobom ili s nekim određenim. Novinari su takvi, ja to često kažem, oni bi posvađali dvije Titove slike na zidu. Novinari su me koštali zdravlja, ali i jednoga dijela karijere. Borio sam se, nisu mi mogli podmetnuti koliko sam ja mogao izdržati.”
Novinare krivi što je izašlo u javnost da je otac Edina Džeke napao Sušića nakon utakmice s Egiptom u Innsbrucku.
“Roditeljima nije mjesto uz trenere. To nije u redu. Ima svakakvih roditelja, koji žele svojoj djeci najbolje, ali nekad se otme kontroli. Kad sam bio selektor, uz reprezentaciju je jako često bio pokojni Đuro Prosinečki, Robertov otac. Ali, nikad mi nije rekao ništa, uvijek ljubazan.”
Rekoh mu: “Nije Vam rekao zato što je Prosinečki stalno igrao.” Nije ništa prokomentirao, samo je zakolutao očima i prešao na drugu temu. Priča kako su i njemu “dobronamjerno savjetovali” da ne treba zvati Sušića.
“Tada je to bilo drugačije. Kad ti prigovaraju, pokušaju to da uviju. Sjećam se da mi je pokojni Branko Bulatović, kad sam objavio spisak igrača za Svjetsko prvenstvo u Italiji [1990. godine], onako kroz šalu, rekao: ‘Ne treba kopati novi bunar kad u starom još ima vode.’ Nije mi bilo jasno, a onda je on rekao: ‘Kako mogu da ti igraju i Prosinečki i Sušić u isto vrijeme?’ Ja sam shvatio da mogu, ne samo njih dvojica, nego i [Dragan] Piksi Stojković. Ali, ja sam zato imao [Srećka] Kataneca.”
Muke s novinarima
I on je izbjegavao “nagazne mine” u tadašnjoj reprezentaciji Jugoslavije. U vrijeme najvećih uspjeha nezaboravne generacije s kraja osamdesetih i početka devedesetih Švabo se suočavao s opstrukcijama. Sklopio je finu ekipu, od karakternih igrača, koji su bili lojalni Osimu, a to je njemu na prvom mjestu. Ako si dobar igrač, a nisi lojalan, džaba ti…
“Bilo je problema, moram priznati da sam nekad bio u šoku ko ih sve proizvodi. Potpuno neočekivano, dolazili su od ljudi kojima sam vjerovao, za koje se nisam nadao da bi me iznevjerili. Ne volim o tome da pričam. Te stvari su me pogađale. Eto, Haris Škoro je bio jedan od igrača koje sam cijenio, ali on je mislio da ima obezbijeđeno mjesto kod mene, jer ga znam iz Želje. Nisam ga poveo na Svjetsko prvenstvo. Ali, jesam Mirsada Baljića…”
Duboko je uzdahnuo, presjekao me očima. Osjetio sam da bi mi svašta rekao, ali se pomalo suzdržavao…
“Poznato je da se o meni svašta pisalo, pa i to da sam jedne noći tokom Svjetskog prvenstva u Italiji popio 12 boca whiskeyja. Nije da ne mogu popiti, mogu i volim, ali to je već previše. A i nije lijepo dobiti etiketu pijanca na Svjetskom prvenstvu. Mediji su krivi što sam u Italiji došao u konflikt sa nekim svojim igračima. Recimo, novinari nagovore Baljića da na sastanak dođe sa diktafonom u džepu, ‘šatro’ da snima šta se priča. Sve da bi meni naštetili. Ali, ‘provalio’ sam ga, imao sam i ja svoje špijune. Bilo je to nakon poraza od Njemačke 1:4. Baljić ispao naivan, valjda je shvatio da je samo iskorišten.”
“Imao sam probleme i sa Dejanom Savićevićem. On je bio ‘nahajcan’, mislio je da mora da igra. Šta sam trebao? Da sklonim Zlatka Vujovića, koga bi poželio svaki trener, a da stavim Savićevića, koji je možda i bolji, ali mu nikad ne znaš kako će odigrati. Dejo je jedan od najboljih igrača koje sam vodio, ali i on je tada bio pogrešno savjetovan. S njim imam vrlo korektan odnos, pričali smo o svemu… Meni se, nakon tih hladnih sukoba sa Savićevićem, nije ni treniralo. Bilo mi je muka da idem na trening, jer znam da ću vidjeti Savićevića, da ćemo se gledati, da će njemu biti krivo jer ne igra, a i meni je krivo…”
Pitam ga je li, možda, zbog Savićevića svojevremeno prijetio i Željko Ražnatović Arkan. Nije mu baš bilo pravo što sam ga ovo pitao, kiselo se nasmijao i rekao:
“Eto, ja bar mogu kazati da mi je prijetio Arkan. Ako je to nešto…”
Nisam insistirao da govori. Shvatio sam da mu se ne priča o nekim ne baš lijepim iskustvima iz prošlosti. Okrenuo sam opet na njegovu omiljenu temu, na nogomet.
Od Mamića treba učiti
Kad se tek vratio u Sarajevo iz Japana, nakon teškog moždanog udara, jedva je čekao da “upadne” u trenerku i kopačke. Nešto ga je vuklo na teren.
“Želio sam opet raditi. Pokušavao sam da se krećem, nekad možda i pretjerano, htio sam da pokažem da mogu. Probao sam da trčim, ali sam kasnije vidio da to nije to. Možda sam malo pretjerao u želji da se vratim trenerskom poslu, pa mi se zdravstveno stanje bilo pogoršalo. Želio sam opet na trening, na utakmicu…”
Njegov sin Amar dugo je bio trener. Napravio je puno sa Željezničarom, ali Švabo neće o Želji. Naljuti se kad mu kažem “Vaš Željo”. Zato hoće da priča o Zdravku Mamiću, Dinamu, Crvenoj zvezdi i Partizanu.
“Voljeli ga ili ne voljeli, Mamić je napravio puno za Dinamo i za hrvatski nogomet. On je nešto probao i uspio je. Napravio je najbolji klub na ovim prostorima. Bez takvih ljudi se ne može. On je sposoban i uspješan menadžer. Ako mu to išta znači da se kaže – najbolji menadžer na Balkanu. Iako Balkan nije ‘neka pljačka’. On može biti dobra škola drugima. Vidim da ga stalno napadaju, on odgovara. Šteta je što se najmanje govori o nogometu, o unapređenju, a puno o navijačima, o bojkotu…”
Partizan je trenirao, Zvezdu poštuje. Žao mu je što su nekadašnji velikani u teškoj situaciji, posebno Zvezda.
“Ta dva kluba su najduže živjela na lovorikama, na staroj slavi. Sada im predstoje reforme. To su dva velika kluba, koji su prvi osjetili pritisak navijača, i to davno, početkom devedesetih. Očekujem da se izliječe, iako znam da je teško. Nema para, a Evropa je daleko otišla. Dok smo mi stajali, oni su išli brzo naprijed. Mislim da bi neka regionalna liga svima koristila. Ima ovdje dobrih igrača. Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina nemaju ligu da bi mogli nešto uraditi na velikoj sceni. Ovo jeste trusno, opasno područje, bilo je ratova, bilo je svega, ali mislim da su ta strašna vremena prošla. Treba nešto raditi, probati, ne valja čekati neke Arape koji će dati novac na lijepe oči.”
