Vjeruje se da je Behgjet Pacolli najbogatiji Albanac na svijetu. No, prvi zamjenik kosovskog premijera nije se obogatio u politici, već je u politiku ušao veoma bogat. Jedni milijarder, koji je rado pristao govoriti o tom kako je stekao bogatstvo, kaže da mu je za to trebalo 40 godina rada, i stoga je sretan što ga je stekao znojem i radom.
Pacollijeva kompanija, koja djeluje od 1990. godine, bavi se konstrukcijom i renoviranjem na području cijelog svijeta. Radovi firme koju je on u Švicarskoj osnovao mogu se vidjeti širom Rusije: obnovio je Kremlj, započeo temelje novog grada, Astane, u Kazahstanu, te je dalje gradio u Iranu, Saudijskoj Arabiji, u Evropi i na Kubi. Vlasnik je luksuznog lanca Swiss Diamond hotela u Moskvi, Luganu, Kuala Lampuru, Turskoj, Astani, a od nedavno, jedan takav je i u Prištini. Pratile su ga i korupcijske afere, vodile su se istrage, ali nije bio osuđivan.
Preko svojih fondacija, kaže, da pomaže siromašnima, studentima, bolesnima. Gradi škole, bolnice, muzeje, džamije i crkve. Američki univerzitet u Prištini je 100 odsto njegova donacija. U nekoliko navrata je učestvovao i u oslobađanju taoca u Afganistanu, te i u Africi. Svoj novac kaže da je uložio i u lobiranju za nezavisnost Kosova:
“Hvala Bogu da mogu to raditi i radim to sa velikim zadovoljstvom. To me čini sretnim.”
Pacolli je rođen je 1951. godine u selu Marevc u blizini Prištine. Odrastao je u dvanaesto-članoj porodici, bez vode i struje. Nakon završene srednje učiteljske i gimnazije, odlučuje se da napusti Kosovo i bolji život potraži u Evropi. Na to ga je natjerao jedan slučaj koji se desio 1969. godine.
“Išao sam tada registrovati geografiju, volio sam to. Vraćajući se, sretnem grupu drugova iz Prištine, koji su bili jako lijepo obučeni, u bjele košulje i crne pantalone. Jedan me je pitao kako sam to obučen? Rekao je da to ne ide više, da je moglo dok smo bili u srednjoj, a sad smo studenti. Počeo sam plakati jer nisam video ni jedan drugi izlaz. Otuda sam išao pješice do sela, četiri i pol sata. Nisam znao kako sam to uradio, kojim putem, bio sam duboko u mislima. To je bilo iskustvo za mene da bolesnom nikada ne smiješ reći da je bolestan ili slijepom da je slijep siromašnom da je siromašan. To ne smiješ reći nikada. Ali, taj slučaj mene je tada natjerao da idem odavde”, kaže on.
Tako je on odlučio da ode za Hamburg, gdje se nadao da će pronaći svog ujaka. Ali, njega nije bilo. U svakom slučaju, Pacolli se snalazi, upisuje kurs njemačkog jezika i slijedeće godine upisuje fakultet, smjer vanjska trgovina. Nakon uspješnog diplomiranja vraća se na Kosovo. U Pančevu i Beogradu služi vojsku, gdje mu se pruža mogućnost da služi i Josipu Brozu.
“Služio sam tom čovjeku sa velikim poštovanjem”, ističe Pacolli.
Međutim, po povratku iz vojske, shvata da je Kosovo nudi male mogućnosti za nekoga ko je bio pun energije i uvjerenja da čak, kako je rekao: “I brda može da pomjeri”. Slučajno se odlučuje za poslovnu ponudu u Švicarskoj, gdje je 13 godina vodio jednu međunarodnu kompaniju. Ipak, 1990. odlučuje da sam pokrene svoj biznis – Mabetex Project Engeneering. Od jednog kapitala od 100.000 švicarskih franaka, ova kompanija samo tri godine kasnije ima obrt od dvije milijarde dolara. Ima široko polje djelovanja. Bavi se finansijama, građevinom, menadžmentom i slično.
“Ta kompanija koju sam osnovao još uvijek postoji, ali je sada multi-nacionalna kompanija, radi u 18 ili 19 zemalja svijeta. Zapošljava između 10.000 do 11.000 radnika. Samo na Kosovu ima oko 2.500 radnika. U Austriji 600 – 700 ljudi. Takođe je i u Moskvi, u Njemačkoj, na Bliskom Istoku i konačno u Kazahstanu, gdje sam počeo i gdje i dan danas gradim Stolicu Kazahstana, grad koji već danas ima 700.000 ljudi. Jako mi je drago što sam ideolog tog projekta. Zajedno sa jednim japanskim arhitektom smo postavili prve crtice kako će izgledati taj grad. Grad se gradio na travi a danas je jedan od modernih svjetskih gradova i ima 700.000 stanovnika”, kaže on.
“Od kada sam ušao u politiku, odrekao sam se svakog menadžmenta moje firme. Sada živim ovdje na Kosovu. Sjedište firme je u Švicarskoj, u Luganu. Radi pod švicarskim zakonom. Firma će se, koliko znam, pretvoriti u holding. Ako sve računamo, sve firme koje rade u grupaciji, prošle godine su imale obrt negdje oko milijardu i 900 miliona dolara. To su velike cifre, ali to se ne računa mojim bogatstvom. To je obrt firme, to su ugovori. Normalno, od svakog ugovora, ako je dobro urađen, ostane nešto kao neto profit”, konstatuje Pacolli.
Poručuje da je uspjeh zagarantovan kada ljubav prema poslu postoji.
“Ako gledam nazad i gledam moju poziciju danas, mogu samo poručiti omladini da puno, puno, radi, da se zalaže. Ali, nije dovoljno uložiti samo neki novac koji imaš, ili vrijeme, ili fizičku energiju. Jako, jako je važno uložiti svoju dušu, u bilo kom radu, u bilo koju aktivnost. Kada se radi o nečijem dobrom rezultatu, ako se stvarno govori o tome, možete biti sigurni da je tu uložena duša čovjeka. Mora se voljeti ono što počneš raditi jer ako stvarno voliš, onda ti ulažeš svoju dušu. Onda rezultata mora biti. I tako je bilo u mom životu”, ističe on.
Kaže da je sretan što ima veliku porodicu a koja je uvijek bila uz njega. Među njima je našao ljude koji su bili spremni ići njegovim tragovima. Tako je na primjer generalni menadžer kompanije njegov brat od strica, a četiri direktora unutar firme su njegova rođena braća. Stoga je i ubjeđen da je višestruko bogat.
“Rekao bih da sam bogat višestruko. Ekonomski živim dobro, ništa, ni meni, ni mojoj porodici ne hvali. Imam fondaciju koja godišnje daje velike pare za pomoć ljudima kojima su potrebni. Iako su potrebe puno veće i ne može se pomoći svakome, ipak se izdvaja od šest do osam miliona godišnje za takve svrhe. Veliko bogatstvo je da imam puno prijatelja koji me shvataju, cijene i vole, kao i ja njih.”
Ponosan je i što je uspio da ispuni želju poznatog albanskog slikara, Ibrahima Kodre, koji je sa četiri godine emigrirao sa ovih prostora, a umjetnički se razvio u Milanu:
“Imao sam sreću da ga upoznam. Brinuo sam se o njemu 15 godina. On je živio u Milano. Volio je Milano strašno. Svaki dan sam mu slao ljude koji su čistili njegov atelje, gdje je praktično i spavao. On je ostavio testament da moram napraviti fondaciju na njegovo ime. Tu fondaciju sam napravio i moja žena rukovodi tom fondacijom u Švicarskoj. Zove se Fondacija Ibrahim Kodra. Otvorili smo muzej u Švicarskoj Ibrahim Kodra. Slijedeći zadatak je da muzej otvorimo ovdje u Prištini i u Tirani. Ostvario sam njegovu želju. Kroz to sam upao u jedan ambijent koji mi se strašno sviđa. Volim slikarstvo. Moja žena je slučajno kćerka jednog velikog slikara. Ona je time inficirala i moju kćerku, koja je sa 10 godina zauzela 2. mjesto u slikarstvu u Švicarskoj.”
I pored svog ličnog uspjeha, kaže da se u njemu duhovno ništa nije promenilo. Voli ljude i s toga uči strane jezike. Srpsko-hrvatski je naučio kao dijete, a pored ovog govori još osam drugih jezika.
“Ako ti nekoga voliš, onda mu hoćeš ponuditi nešto. Prvo što mu možeš ponudiš je, recimo, da govoriš na njegovom jeziku. Mislim da sam ja još uvijek ono dijete, sa onom dušom sa sela, kada smo kao djeca jedva čekali da dođe neki gost i da nam nešto ispriča. Ili, da izađemo na put i zamolimo putnika da svrati kod nas, mada mu možda i nismo imali puno toga ponuditi. Mislim da sam ostao to dijete. Volim ljude, volim iskrene ljude. Ljude koje sam ranije upoznao, uvijek se vraćaju. Nikada nisam vrata zatvorio, a to me naučio moj deda”, zaključuje Pacolli.
