Prva zvanična utakmica na klupi reprezentacije bila je protiv Gane 3. marta 2010. godine kad smo pobijedili sa 2:1. Od tada pa do danas prošlo je više od četiri godine, a protekli meč s Egiptom možemo označiti kao tačku kojom zaokružujemo četverogodišnji boravak na mjestu selektora. Taj period od četiri godine upravo je povod za analizu dosadašnjeg učinka našeg stručnog štaba na čelu s ovim selektorom.
S obzirom na to da je Pape vodio reprezentaciju u dva kvalifikaciona ciklusa (kvalifikacije za Euro 2012. i SP 2014.) te da je ostvario ulazak u baraž za Evropsko prvenstvo 2012. godine, u kojem smo poraženi od Portugala, i odlazak na prvo veliko takmičenje u našoj historiji – Mundijal u Brazilu, može se kazati da je Sušić ostvario najveći uspjeh od svih dosadašnjih selektora. Do sada je reprezentaciju vodio u ukupno 39 utakmica, ostvarivši pritom učinak od 19 pobjeda, 7 neriješenih i 13 poraza.
Bez velikih iznenađenja
Ako ustvrdimo gdje se na FIFA-inoj rang-listi nalazila svaka reprezentacija u trenutku igranja protiv nas, onda dolazimo do sljedećih brojki: ukupno 21 put smo igrali protiv tima koji se nalazio ispred nas na rang-listi i u tim mečevima imamo skor od 7 pobjeda, 3 remija i 11 poraza, dok smo se u 18 navrata susretali s timom koji je slabije rangiran od našeg, a učinak je bio 12 pobjeda, 3 remija i 3 poraza. Dakle, protiv “boljih” timova pobjeđujemo svaku treću utakmicu, dok protiv “manjih” svaku treću ne pobjeđujemo.
Ukoliko obratimo pažnju na utakmice protiv “boljih” reprezentacija, uočit ćemo problem. Naime, sedam navedenih pobjeda koje smo ostvarili igrajući protiv njih ne možemo okarakterizirati kao iznenađenje, jer smo tih sedam pobjeda skupili u dvije kvalifikacione (Rumunija 2:1, Grčka 3:1) i pet prijateljskih utakmica (Slovačka 3:2, Slovenija 3:0, Alžir 1:0, Wales 2:0, Gana 2:1).
Pogledamo li onih 14 utakmica bez pobjede, onda je problem jasniji. U osam prijateljskih utakmica (Njemačka 1:3, Švedska 2:4, Grčka 0:0, Brazil 1:2, Meksiko 0:2 i 1:2, Irska 0:1, Argentina 0:2), četiri kvalifikacione (Rumunija 0:3, Francuska 0:2 i 1:1, Grčka 0:0) i dvije utakmice baraža (Portugal 0:0 i 2:6) nismo ostvarili pobjedu, što će reći da se loše nosimo protiv favorita.
Zanimljivo je da ni u jednoj od četiri prijateljske utakmice protiv slabije rangiranih reprezentacija nismo pobijedili (Qatar 1:1, Poljska 2:2, SAD 3:4, Egipat 0:2), odnosno da smo svih 12 pobjeda protiv “manjih” selekcija skupili u kvalifikacionim mečevima (Luxembourg 3:0 i 5:0, Albanija 2:0, Bjelorusija 1:0 i 2:0, Lichtenstein 8:1 i 4:1, Latvija 4:1 i 5:0, Litvanija 3:0 i 1:0, Slovačka 2:1). Samo u dvije kvalifikacione protiv slabijeg tima nismo ostvarili pobjedu (Albanija 1:1 i Slovačka 0:1).
Gol-razlika kazuje mnogo
Ovaj dio možda otkriva sve mane i vrline našeg tima. Ovdje možemo primijetiti našu težnju za postizanjem golova, odnosno filozofiju koju koristi selektor Sušić. U 19 utakmica u kojima smo pobijedili postigli smo frapantnih 56 golova, a primili samo devet, što je za svaku pohvalu. Kad pogledamo 20 utakmica u kojima nismo pobjeđivali, onda omjer iznosi 15 postignutih i 39 primljenih golova, što ne izleda toliko loše.
Međutim, kad ove cifre raščlanimo na “bolje” i “lošije” protivnike, kad obratimo pažnju na broj primljenih golova u porazima i kad saberemo utakmice u kojima nismo postigli gol, onda sve izgleda drukčije. Od 56 golova, 40 smo ubacili znatno slabijim protivnicima, a preostalih 16 smo postigli u sedam utakmica protiv protivnika za koje smo već kazali da nisu bili pravi favoriti i u kojima smo mi vodili glavnu riječ na terenu.
Gledajući poraze, čak 27 golova smo primili u samo deset poraza od “boljih” reprezentacija. Dodamo li tome sedam primljenih golova u tri poraza od lošijih timova, dolazimo do cifre od ukupno 34 primljena gola u trinaest izgubljenih mečeva, što će reći da u utakmicama u kojima ne možemo nametnuti svoju igru prolazimo veoma loše, pa čak i ako nasuprot nas ne stoji neki velik protivnik.
Dakle, rijetke su utakmice naše reprezentacije u kojima se igralo na mudrost i u kojima se čekala sitna greška protivnika; preciznije, gotovo da nismo bili sudionici meča za koji možemo kazati da je ličio na “šahovsku partiju”. Samo za dva meča možemo kazati da su bili takvi, a to je meč u Grčkoj kad smo odigrali 0:0 i naša najbolja utakmica otkako je Pape na klupi, a to je ona protiv Francuske u Parizu (1:1). To su dvije najzrelije utakmice našeg tima, dok u ostalim najčešći scenarij bude naša potpuna dominacija ili naša totalna inferiornost.
Bolne tačke reprezentacije Bosne i Hercegovine
Formacija koju koristimo je 4-4-2, ali ne klasična sa po dva krila i centralna vezna u sredini, već tri igrača koja igraju u centru veznog reda a ne po stranama (Pjanić, Medunjanin, Salihović, Misimović), te sa samo jednim krilom i to lijevim (Lulić ili Salihović). Ovu smo formaciju u posljednje dvije godine najčešće koristili, a, inače, samo je mi i koristimo.
Najveći fokus biva na napade preko lijeve strane, preko centaršuteva Lulića i Salihovića, a preko desne većinom pokušavamo nakon što koncentriramo igrače na lijevu stranu terena da bi nakon toga slali loptu Mujdži ili Vršajeviću.
Međutim, kad dođe ekipa koja se želi nadmetati, postoji velika opasnost da “pukne” desna strana, što se mnogo puta dešavalo u posljednje dvije prijateljske utakmice s Argentinom i Egiptom. Dalje, ukoliko protivnička ekipa defanzivno igra zrelo, onda teško i napadate, ne samo preko desne strane nego općenito, jer nemate pravilnu i jednaku raspodjelu snaga na terenu.
Pape u ovoj formaciji to pokušava nadomjestiti povremenim izvlačenjem Vedada Ibiševića na desnu stranu koji bi naprijed nekad bio polušpic ili krilo, a otraga bi povremeno pomogao desnom beku na toj strani čime bi kako-tako “zakrpio” tu rupu. Istovremeno, desni bek (Mujdža, Vršajević) nerijetko bi ličio na desno krilo, jer bi stalno trčao daleko u napad za vrijeme ofanzive, a za vrijeme defanzive radio bi visok presing.
Sve bi to možda i funkcioniralo da je Vedo takav igrač. No, pošto je on klasičan napadač i najčešće ove sezone u svom klubu igra sam u napadu, nije čudo što ne uspijeva odraditi zadatak na pravi način. Ali to nije njegova mana, jer nikad u karijeri to nije morao raditi. Ne postoji nijedan napadač viši od 188 cm a da igra nešto slično. Ako ćemo već tražiti “dlaku u jajetu”, Cavani je to neko vrijeme radio u Urugvaju. Ni Mujdža također ne može pratiti traženi tempo, kao što to ne može ni Vršajević. Ovo nije njihova sramota, jer na prste jedne ruke bi se mogli izbrojati bekovi koji bi to mogli (Zabaleta, Dani Alves, Lahm, Ivanović).
Nigerija nas može kazniti
Jonathan Wilson, jedan od najpoznatijih taktičkih analitičara, selektora Nigerije Stephana Keshija u jednom svom tekstu naziva taktičkim genijem 2013. godine zbog načina na koji je osvojio Afrički kup nacija. Prema Wilsonu, najpresudniji faktor u timu Nigerije bio je upravo Keshi jer je načinio nekoliko promjena u timu, promjena s kojim se malo ko slagao a one su uspjele. Izostavljajući Yoboa, Taiwa i Martinsa, natjerao je kritičare da ospu paljbu po njemu, ali je uspjehom sve ušutkao. Protiv Obale Slonovače u četvrtfinalu kupa taktičkim je zamislima marginalizirao Yayu Tourea, Gervinha i Drogbu te na kraju dobio meč.
Takav trener će sigurno učiniti sve da pronađe slabe tačke svojih protivnika na Mundijalu u Brazilu, a mi smo pokazali ranjivost u posljednjim mečevima. Stoga je vrlo važno popraviti greške koje se pojavljuju u našoj igri, ali i ugledati se na Keshijev primjer izostavljanja igrača iz tima. Sušić ne mora izostaviti velike igrače sa spiska za Brazil kao što je Nigerijac izostavio neke sa spiska za Afrički kup nacija, ali mora birati igrače koji će se uklopiti u njegove zamisli, a ne “birati” zamisli na osnovu igrača koji “moraju” igrati.
