Sva moja čula bila su zaleđena, osim mozga, koji je umislio da sam u dženetu, okružen hurijama. Teško je o tome pričati, vrlo neobično vantjelesno iskustvo. Bio sam kao duh koji lebdi oko vlastitog tijela, posmatra ga, dok bespomoćno leži u krevetu. Konfuzno i naravno, neubičajeno stanje…ALI, ipak, osim tmine, tamo nema ničega!
¨- “Imali ste vrašku sreću!” – kazali su mi liječnici kad sam se probudio iz mrtvih, ‘ 93 godine – prisjeća se Ifet. Niko nije vjerovao da će preživjeti, pa ni on sam, a preživio je.
– Čak ni kad sam otvorio oči, nisam znao jesam li budan ili sanjam, jer, u komi sam bio mjesecima – dodaje Ifet u razgovoru za Auru. Nikad o ovome nije govorio prije. Nikome. Auri je jedino otvorio dušu. No, idemo redom.
Iz rodne se Foče, danas tridesetšestogodišnji Ifet u Sarajevo doselio ranih osamdesetih godina. Bezbrižno djetinjstvo najradije je, priča, provodio u gledanju filmova. Akcionih, uglavom partizanskih. Film Boško Buha, režisera Branka Bauera, odgledao je kaže stotinjak puta, nadahnut hrabrošću malenog dječaka da odbrani svoju domovinu. Inspirisan malenim herojem, i sam je Ifet, priča, želio jednog dana biti Boško Buha, eventualno Rambo.
A ne kažu zalud, „Budi oprezan sa željama, mogle bi se i ostvariti“. S agresijom na našu zemlju, djetinjstvo je prekinuto, a tada golobradi i maloljetni Ifet, dohvatio je očevu lovačku pušku sa tavana, i krenuo da brani zemlju.
– Ispočetka je to bilo idealistički, nimalo trezveno. Doduše, kod sviju je pretpostavljam tako bilo. Išlo se srcem, dušom i duhom – kaže Ifet.
Svoja prva ratna iskustva Ifet vezuje za TO BiH.
– Kasnije sam se priključio Prvom samostalnom bataljonu ARBiH, pod komandom Esada Pelke Brzog, potom Prvoj podrinjskoj brigadi, s kojom smo se 31 jula 1992 uputili za Goražde, u ispomoć, i to preko Poljina? Imali smo strahovite gubitke, preko 140 poginulih. Sjećam se da sam ispod svakojake artiljerije učio “lailaheilelah”, i vjerujem da sam zahvaljujući tome – ostao živ – prisjeća se Ifet.
Napad s molotovljevim koktelom
Poslije toga, od nekolicine raspadnutih formacija, formirala se 101 Brdska brigada, sa sjedištem u tadašnjoj kasarni Viktor Bubanj, kojoj se i Ifet nakratko priključio.
– Još me uvijek nije bila napustila želja za dokazivanjem. Sve mi je bila igra, furka. Zamišljao sam se sa molotovljevim koktelom u ruci kako jurišam na tenk, nemavši predstavu kako je to kad tenk od 40-45 tona zaljulja sve živo oko vas – priča Ifet.
Dodaje da se s punoljetstvom, 1993 godine, priključio Drugom protivdiverzantskom odredu, jedinici pri komandi korpusa, jer mu je dosadilo da čuči u rovu i čuva linije. Trebalo mu je akcije.
– Bio sam dio interventne jedinice koja je djelovala na području Sarajeva – pojašnjava Ifet.
Crni Maj na brdu Žuč
Naš sagovornik, okrutnost rata ubrzo je osjetio na vlastitoj koži. Sjeća se dobro da je bio 12 maj, 1993. Mjesto – Mujkića brdo, iza Žuči. Dan miran, vrijeme lijepo. Mirnoća je nagovještavala opasnost, ali odatle nije bilo izlaska.
– Lokacija je zavučena, dolazilo se i odlazilo samo noću. A ja se eto ne mogu sjetiti koje je doba bilo, sjećam se samo odbljeska, jakog, kao kad vam vulkan eksplodira pred očima, a užarena lavina vas proguta, usisa u sbe. Poslije toga sam utonuo u tamu – priča Ifet.
Nekoliko dana kasnije, probudio se u Državnoj bolnici. Samo na trenutak, dovoljno da čuje kako ima opekotine po licu, očima, teške ozljede nosa, ruku, nogu…
– Doktor je govorio ali ja sam sklopio oči, i nisam ih otvarao narednih nekoliko mjeseci. Kasnije su mi pričali da sam bio u komi, ali i da su mi konstatovali kliničku smrt. Za to vrijeme, ja sam uglavnom bio svjestan svega, ali nisam mogao reagovati. Sva moja čula bila su zaleđena, osim mozga, koji je umislio da sam u dženetu, okružen hurijama. Tada zapravo nisam znao da je to projekcija mog mozga, ili možda Božji dar da ne osjetim paklene bolove, za koje mi ni morfij nije pomagao. Teško je o tome pričati, vrlo neobično vantjelesno iskustvo. Bio sam kao duh koji lebdi oko vlastitog tijela, posmatra ga, dok bespomoćno leži u krevetu. Inače, osim toga, u “tom svijetu” nema ničega do tmine. Ljudi pričaju svašta, da su vidjeli ovo i ono, ali osim mraka, guste tmine poput katrana, nema ničega – priča Ifet.
Zanimljivo je i to da Ifet tvrdi kako je sam sebe probudio iz kome, natjerao se da prekine blokadu svijesti.
– Ovako je bilo. Kao da mi je neki glas došaptavao:”Pitaj ih šta je s nogom, hoće li je odsjeći”? U sebi sam postavio to pitanje, a neki drugi glas mi je jezivim tonom odgovorio:”Nije noga ni došla s tobom. Otkinula je kumulativna mina”.
– Nakon toga sam skočio iz kreveta, unezvjereno pipajući batrljak od desne noge. Isprepadao sam ljekare koji su u tom času bili u viziti. Jedva su me smirili.
Gruba stvarnost ostavila je traga na našem sagovorniku. Tri mjeseca je mucao, a mjesecima kasnije se pokušavao naviknuti na protezu koja ga je žuljala. Na jedno oko nije vidio, na slomljen nos nije mogao disati. Cijelo ga je tijelo boljelo, budućnost brinula. Ipak, nije se predavao.
Sve je s razlogom
– Ima i jedna anegdota iz te Državne bolnice. Sjećam se, došao nam je Omer Livnjak u posjetu, donio odnekud vješalicu mesa i konjaka, feštali smo. A bio sam sve doskoro ubjeđen da je to bio Haris Džinović, valjda radi brkova, šta li. To nas je malo okuražilo, te smo nas nekoliko invalida, sa štakama i pod kišom granata, otišli do Raguze na točeno pivo. Poslije toga su me otpustili iz bolnice, zbog kršenja reda i discipline.
Danas, onaj ko ne zna, ne može ni primijetiti da Ifet nema noge. Nije to kaže nam, toliko ni zbog odlične silikonske proteze, koliko zbog optimizma i vjere u Boga.
– Sve što nam se dešava u životu, dešava se s razlogom. Ja sam svoje stanje prihvatio, pomirio se da je tako kako jeste. A iskustvo iz bolnice, dok sam lebdio oko svog tijela, neprocjenjivo je. Vjerujem da je to bio neki znak odozgo, uputa. Mogao sam i da se ne probudim, mogao sam i umrijeti, ali sam s razlogom preživio. Danas sam ponosni otac dvoje djece, nezaposlen, ogorčen na ovu državu, naše političare. Znam da su mnogi gore prošli do mene, ali eto, ni ja ne kukam, ne žalim se. Samo, više me ne privlače akcioni filmovi. Sad samo komedije gledam – kaže na kraju Ifet.
Bosanska snalažljivost
Četiri godine poslije ranjavanja, zahvaljujući finansijskoj pomoći Jovana Divjaka, Senada Šahinpašića Šaje i Džeme Karačića, Ifet se obreo u mjestu Dolo, pored Venecije, na klinici gdje je operisao nos, oko, obje noge…
– Sredili su me kao lutkicu, a najviše je boljela operacija nosa. Inače, bilo mi je kao u hotelu. Sjećam se, prvi dan kad sam došao, na zidu je visila slika Isusa Krista, drugi dan je nije bilo. Skinuli je. Inače, nisam žurio s povratkom u Bosnu. Udružio sam se s nekim ljudima, Bosancima, nešto malo trgovao po Italiji. Vala, ona Venecija mi je dohakala. Baruština jedna obična, u kojoj stalno kiša pada. Upalu zglobova sam dobio tamo.
Krize pobjeđuje vjerom
Naleti tako nekad kriza, vidim i sam da sam hendikepiran, ili zaboravim na protezu, zafuram se, pa me trzne bol. U tim momentima, više nego inače se okrećem vjeri, pozitivnim mislima, svojoj djeci.
Ratni profiter
Prije odlaska u Italiju, bio sam neko vrijeme u Zenici. Čuo ima neka njemačka organizacija, prave proteze. I jesu mi napravili jednu dobru, šipod sam je zvao, kuc’o u nju da se ne ureknem. Kasnije sam bio u jednom vojnom stacionaru, gdje je za doručak, ručak i večeru služen kupus neslan i kriška hljeba kroz koju se nebo vidjelo. Trpio sam to nekoliko dana, pa nabavio motor i sa protezom jurc’o kroz Zenicu, malo šverco. Ma pravi ratni profiter. Bitno je da kupus više nisam jeo.
