U prevelikoj želji da važne trenutke u našem životu sačuvamo od zaborava, zapravo ih bespovratno gubimo. Zašto smo prestali vjerovati sopstvenom pamćenju i počeli panično bilježiti svaki bitan događaj, plašeći se da će nam, ako ne uslikamo baš ovaj trenutak, on pobjeći, nesvjesni da smo baš taj trenutak upravo propustili.
Fotografije i video snimci sa naših vjenčanja, rođendana, krštenja, ali i onih svakodnevnih događaja vrijednih pamćenja, pohranjeni na efemernim nosačima memorije, u telefonima, memorijskim karticama, na DVD-jevima, harddiskovima, youtubeu, dropboxu, ovom ili onom cloudu, trebalo bi, valjda, da garantuju trajnost našim uspomenama. To se, uvjereni smo, ne može očekivati od nepredvidljivog ljudskog mozga, podložnog zaboravnosti, senilnosti, demenciji, Alzhajmeru i ostalim neprijateljima dugoročnog pamćenja.
Na priredbi povodom 8. marta, u jednom banjalučkom vrtiću, dok su djeca pjesmom izjavljivala ljubav svojim mamama, mnoge od njih (uključujući i autorku ovog teksta) gledale su u svoje canone, nikone, tablete, i-pade, galaxije i ostala čuda tehnike, uvjerene da će, jedino ako ih snime, uspjeti ovjekovječiti te trenutke iskrene sreće i ponosa.
Ali kada držite kameru ili telefon, pogled vam je prikovan za mali ekran, dok ispred vas, u prirodnoj veličini, stoji vaše dijete i traži vaše oči koje će mu uliti sigurnost i dati potvrdu da je sve otpjevalo baš kako treba. Vaše ruke su prezauzete da bi tapšale u ritmu muzike i glasno aplaudirale na kraju svake tačke. Um je isuviše koncentrisan na snimak, da bi svjesno i u potpunosti doživljavao ono što se odvija odmah tu ispred vas.
Tehnika koja bi trebalo da vam obezbijedi uspomene na ovaj doživljaj, ispriječila se tako između vas i vašeg djeteta, uskrativši vam mogućnost da svojim čulima i umom u potpunosti proživite ovo prelijepo iskustvo.
Sa svakim novim tehnološkim izumom, rok trajanja im je sve kraći. I prije nego što dođe do kvara ili istrošenosti upotrebom, vaš najnoviji gadžet vrlo brzo će zamijeniti novi najnoviji. Da biste bili sigurni da su vaše fotografije i video snimci bezbjedni od brisanja, pravite duple backupe, premještate arhive sa jednog uređaja na drugi, izrađujete mnogo više fotografija, nego što imate mjesta u albumima… Ili spadate u one koji su i zaboravili gdje im se nalaze video snimci sa prošlog ljetovanja, a među hiljadama fotografija vrlo je teško napraviti uži izbor za izradu, pa taj posao odgađaju do daljnjeg…
Svejedno u kojoj ste grupi, i dalje pripadate većini koja, u sveopštoj hiperprodukciji uspomena na događaje iz svog života, čini se, sve manje učestvuje u njima.
Da li je tome kriv Facebook, zbog kojeg stječete dojam da se ono što ne objavite na svom statusu nije niti desilo? Jedna od mojih FB prijateljica tako redovno bilježi događaje iz svog života koje želi podijeliti sa drugima. Najčešće su to simpatične stvari, međutim, njena potreba da ih podijeli u realnom vremenu ne prestaje čak ni kada se radi o njenom jednogodišnjem sinu koji u tom trenutku ima visoku temperaturu ili se popeo na stolicu sa koje svakog časa može pasti, dok ga njegova zabrinuta majka fotografiše za svoj status na FB.
Ili je za ovu hiperprodukciju kriva digitalna revolucija koja nam garantuje da će barem jedna od tih hiljadu slika, koje nas ništa ne koštaju, ispasti kako treba? A možda je u pitanju i spoznaja da sada možemo dokumentovati sve što nam se dešava, a svijest o prolaznosti čini dragocjenim baš svaki trenutak?
Šta god da je razlog, s mišlju da ćemo jednog dana, udobno smješteni u fotelju, s naočarima na nosu, gledati stare fotografije i prisjećati se te osmomartovske priredbe u vrtiću, rizikujemo da, umjesto doživljaja radosne atmosfere u kojoj smo učestvovali, u sjećanje uspijemo prizvati samo mali ekran naše digitalne kamere.
