Tako je, kroz duboke i isprekidane jecaje, Vera Marinović (54) prepričava oproštaj od voljene kćeri Gorane.
Unatoč bezgraničnoj majčinoj požrtvovnosti, nije uspjela pobijediti zloćudni tumor na mozgu, koji su joj dijagnosticirali 2011. godine.
Dok joj suze klize napaćenim licem, Vera se prisjeća života s malenom princezom, kako ju je odmilja zvala.
“Rodila se u Vukovaru 28. ožujka 2001. i od najranije dobi bila je vesela, razigrana, razmažena djevojčica. Držali smo je kao kap vode na dlanu. Nakon što sam izgubila posao i okončala loš brak, te 2010. s njom i njenim bratom Goranom (7) uputila sam se u Zagreb da potražim posao i omogućim sretan život svojoj djeci. Pronašla sam posao, a Gorana je krenula u školu. Kako smo se selili po podstanarskim stanovima, tako je mijenjala škole. No uvijek je bila odlična učenica. Pjevala je u ‘Zagrebačkim mališanima’, voljela životinje, pa čak i usvojila dupina imenom Tac”, prisjeća se Vera.
Po završetku četvrtog razreda, Gorana je počela patiti od svakodnevnih glavobolja, mučnina, padanja i povraćanja. Postala je povučena, nije ju zanimalo društvo i sve je više počela zaboravljati.
“Cijele ljetne praznike vodila sam je na pretrage u Klaićevu i nalazi krvi uvijek su bili dobri. Obišli smo sve specijaliste i više nisam znala što da radim. Tad mi je njena liječnica opće prakse dala uputnicu za kompletan neurološki pregled, koji je pokazao da ima tumor na mozgu veličine jabuke”, slomljeno govori Vera i ruku stavlja na srce. Boli je. Kaže da bol nikako ne prestaje.
Goranu su u listopadu operirali u Klaićevoj bolnici i izvadili joj tumor. No dio je ostao, do njega nisu mogli.
Zloćudni tumor vrlo je brzo metastazirao na kralježnicu i proždirao Goranino tijelo. Oduzeo joj je vid, sluh i govor.
“Lani u rujnu završili su s kemoterapijom, a ona mi je tad rekla: ‘Mama, ja ne mogu više’. Ali ja je nisam mogla pustiti. Kako, kako pustiti svoje dijete da ode?! Pa vjerovala sam do zadnje sekunde da će preživjeti”, širi ruke neutješna majka.
Čim joj je kći teško oboljela, Vera je uzela bolovanje i dobila otkaz. Dobivala je socijalnu pomoć i dječji doplatak, a Goranina bolest tražila je skupe lijekove i posebnu, zdravu hranu.
“Prehranjivali su nas dobri ljudi, svi do kojih je došla naša priča, pa i roditelji Goraninih prijatelja iz škole. Trebale su mi šprice za hranjenje, gaze, vitamini, lijek za Goranu koštao je 1500 kuna. Podnijela sam i zahtjev za statusom majke njegovateljice, no isprva su me odbili. Odobrili su mi ga lani u studenom, a konačno rješenje stiglo mi je tek 30. siječnja”, tiho nabraja Vera dok rukom nježno miluje fotografiju svog malog anđela.
Gorani se stanje pogoršalo u srijedu, u četiri sata. Sat vremena Vera ju je pokušavala oživljavati, dok je brat Goran, sklupčan u kutu, tiho molio za život svoje teško bolesne sestre. Hitna ju je odvezla u Klaićevu, a nakon višesatne borbe, liječnici su joj uspjeli stabilizirati stanje.
“Otišla sam kući po čiste pidžame i podignuti Gorana iz škole, no javili su da se stanje pogoršalo. Ne sjećam se kako sam stigla do bolnice. Bila je sva plava, u nesvijesti, i prestala je disati. Počela sam joj energično masirati pluća i sedam sati bila sam joj aparat za disanje”, prestala bi disati čim bih prestala s masažom. U dva ujutro više nisam mogla, nisam imala snage u rukama – kroz jecaje prisjeća se Vera, koja još ne zna koliko će sprovod koštati i čime će to platiti.
Otkad joj je Gorana umrla u zagrljaju, Vera ne jede, ne spava i ne živi. Svjesna je da mora biti jaka i ići dalje zbog sina Gorana, no bol je svakim danom sve jača. Gorana će biti pokopana u utorak u 14.10 sati na Markovu polju u Zagrebu.
Gorana je imala prekrasan glas i djetinji san joj je bio upisati se u Zagrebačke mališane. U siječnju 2012. postala je njihova članica i svima ponosno pokazivala člansku iskaznicu. Pjesme je uvježbavala po cijele dane, a pjevala je i u kupaonici.
