Hajra Bajrić-Jahić rođena je 1963. godine u jednom selu kod Kalesije. Ona je žena, majka, supruga, borac Armije RBiH, humanistkinja. Ona je osoba koja je pobijedila rak
Hajra Bajrić-Jahić danas živi, ne bismo rekli u Švicarskoj, nego na relaciji Švicarska – Bosna i Hercegovina. U Švicarsku je prvi put otišla daleke 1981. godine kao tinejdžerka, djevojčica iz srednje škole. Igrom slučaja i ostala tamo. “Švicarska je lijepa zemlja, ali se nikad ne može porediti s Bosnom”, počinje svoju priču za Novo vrijeme Hajra Bajrić-Jahić. Prenosimo najzanimljivije dijelove…
…Hajra svoju novu borbu započinje 2009. godine. Tokom jedne od redovnih kontrola ljekari joj saopćavaju da ima rak. Rekli su joj da će živjeti još samo šest mjeseci. Bilo je to zastašujuće otkriće. Slijedi nova borba, novi rat, nove kušnje.
“U svemu tome, moram reći da se nisam ljutila na Boga, jedino na Njega se nisam ljutila. Na sve sam bila ljuta, ali na Boga nisam smjela, jer sam uvijek mislila da je On meni dao kušnju da vidi kako ću izdržati. I teško je bilo, čovjek izgradi sve u životu, i u momentu kad imaš sve, odeš slučajno na kontrolu i doktor ti javi da si smrtno bolestan i da nema spasa, da ti je vrijeme isteklo, da imaš još šest mjeseci da živiš”, prisjeća se Hajra.
“Najvažnija je snaga volje. Ne smiješ pokleknuti. Izgledala sam kao zombi, nisam imala trepavica, kose, noktiju, nemam desnu dojku. Krila sam se od svijeta, od sebe, gledala se u ogledalu i znala sebi crtati kosu. Jezivo. Strašno. Insan jednostavno stane i čeka smrt. Razmišljala sam: Bože, jesu li doktori upravu, koliko su upravu, kako će nastupiti ta smrt? Evo, pustit ću, neću se više boriti, nek umrem… I onda opet čujem svog sina kako kaže: ‘Mama, hoćeš ti biti živa kad ja krenem u drugi razred? Meni prijatelji pričaju da ćeš ti umrijeti.’ Naravno da ću da živim, kažem mu. I to me vrati. Bila je to izuzetno teška borba”, govori nam Hajra opisujući iskušenja koja je prolazila.
Hajra nastavlja svoju priču. “I odjednom mi sine u glavi: neću da umrem! Neću, jer doktor nije Bog, nema prava da se poistovjećuje s Bogom, nema prava da mi kaže koliko ću ja živjeti. To samo Bog zna. Ako su oni prognozirali da ću da živim do juna, e baš neću, ja ću da umrem u augustu. Eto uinad. I uinad neću da umrem.”
Zahvaljujući Bogu, pa svojoj volji, borbenosti, ljekarima i podršci porodice, pobijedila je.
Hajra je imala 15 operacija. Nakon posljednje operacije, a zbog problema s desnom rukom koja je počela otkazivati, upućena je na kliniku za rehabilitaciju gdje je jedna od vježbi bila i slikanje. I tad otkriva svoj talent za slikanje. To je, kako kaže, opušta, a 10. marta imat će i svoju prvu izložbu u Švicarskoj.
Sama činjenica da smo se ujutro probudili zdravi dovoljna je za sreću, za osmijeh. Upravo to, smatra Hajra, te jednostavne stvari čine život. A, opet, zaboravili smo na njih. Imamo sve, a svuda kasnimo, ništa ne stižemo. Imamo sve moguće olakšice, a nigdje nismo prispjeli.
Bosanska žena je borac
Hajra je u decembru prošle godine u Kalesiji osnovala Udruženje oboljelih od karcinoma “Nijemi krik” s ciljem pomaganja ovdašnjim ženama u njihovoj borbi protiv te opake bolesti. Otvoren je i humanitarni broj kojim se mogu donirati dvije KM za pomoć u liječenju žena oboljelih od karcinoma.
“Naše žene su borci. Mi smo primjeri; bošnjačka žena, bosanska žena je primjer! Ona je sve, i radnica, i majka, i supruga, sve može da bude, za razliku od evropske žene koja, ako je radnica nije majka. Mi smo svestrane, mi smo borci. Takvih žena nema na svijetu i zato se za njih borimo”, kaže ova iskrena heroina.
