I upravo to su učinili Tonka i Jadranko Matulić. Mladi su, obrazovani i zdravi. I ništa im nije teško. Ona se zaposlila u Korenici, a on na Plitvicama. Oboje su nastavnici glazbene kulture, a na posao, rekosmo da im ništa nije teško, putuju iz Splita.
– Kad smo prihvatili posao, prijatelji su nas gledali u čudu. Nije im bilo jasno kako neko iz Splita može ići raditi u Korenicu. Em je udaljenost ogromna, em će, uvjeravali su nas, kulturološki šok biti još veći. Svi redom su govorili da ne bi ni u ludilu tamo išli, a mi smo im kratko odgovarali, vi ne biste, a mi moramo – kazuju mladi supružnici i roditelji petogodišnje djevojčice.
Dobra je vijest da su zaposleni na neodređeno, a loša da posla imaju samo za jednu trećinu satnice. Njoj do pune satnice nedostaje 14 sati, a njemu 10, pa za sada rade samo četvrtkom. S tim da on srijedom radi i u Kninu, što je sa 103 kilometra udaljenosti od Splita prava sitnica u odnosu na 239 kilometara, koliko starom cestom ima do Plitvica.
– Država pokriva troškove do sto kilometara, a ostatak sami plaćamo. E, tako je, što se čudite, od 500 kilometara do Plitvica i natrag Ministarstvo plati vrijednost autobusne karte za 200, a mi za 300. S tim da koristimo svoj auto, što je skuplja varijanta, jer je autobusom praktično nemoguće izvesti da u pravo vrijeme budeš na odredištu – objašnjava Jadranko, dodajući kako na put potroši oko 500 kuna.
Okej, sad je vrijeme da zastanemo, i da ponovimo gradivo, da se ne pogubimo u brojkama koje slijede: Tonka i Jadranko iz Splita idu na posao u Korenicu/Plitvice. U oba smjera je to 478 kilometara. Starom cestom. Od čega država nadoknađuje trošak za 200 kilometara. Putuju četiri puta mjesečno, pa je to, da zaokružimo, ukupno 2.000 kilometara. Od kojih im je plaćeno 800.
Na amortizaciju, naravno, mogu zaboraviti. A voze se u 17 godina staroj opel corsi, i to samo u povratku, jer Jadranko na posao dolazi direktno iz Knina. Kad je nastava ujutro, unajmi sobu u “Macole” – 300 kuna – i čeka suprugu. Tonka za to vrijeme autobusom iz Splita kreće u 23 sata, u Korenicu dolazi oko 3.15, a ponovo je na nogama već u 6.30.
Svježa i spremna za podučavanje u učionicu ulazi u osam sati. Nakon što je prije toga pola sata sa suprugom odleđivala corsu, razgrtala snijeg i probijala se do škole. I sve to za 1.600 kuna. Plus putni troškovi.
– Ovo nam je prva zima gore i nama je, premda za taj kraj neuobičajeno toplo, bilo užasno hladno. Pogotovo kad se ono sve bilo zaledilo, pa kad si na svakome koraku morao paziti da ne nastradaš, jer je i najmanja grana težila barem dvadeset kilograma – zimogrozni su Matulići.
Kao da im je sasvim normalno govoriti o vremenu pored plaće od 1.600 kuna, koju zarađuju u 250 kilometara udaljenome mjestu.
– A što bismo trebali, plakati?! Nema vam od kuknjave koristi. Borci smo, znamo što i zašto radimo i nije nam ni na kraj pameti odustati. Pogotovo jer smo do ovoga posla došli nakon mukotrpne potrage – ističu.
Jadranko je slao molbe po cijeloj Splitsko-dalmatinskoj županiji. Godinu i pol dana je to trajalo, niti jedan natječaj mu nije promaknuo, ali sve uzalud. Pa se onda proširio i na druge županije. Pokušao je u Dubrovačko-neretvanskoj, Šibensko-kninskoj i Zadarskoj. Ali, opet u ništa. A onda je ugledao natječaj u Ličko-senjskoj županiji.
– Dosadilo mi je stalno biti po zamjenama. Od toga ionako nema koristi. Koliko mi se samo puta dogodilo da me neki ravnatelj u 7.30 nazove da dođem za pola sata na zamjenu jer je nastavnik javio da ne može doći. A kad se otvori mjesto za stalni posao, ili kad neka nastavnica ode na porodiljni, onda zaposle nekog drugog, uglavnom preko veze. A to frustrira, jer postajete svjesni da nitko ne cijeni vaše znanje i obrazovanje, te da smo društvo u kojemu su samo poznanstva bitna – ogorčeno će Matulići.
Oboje uživaju raditi u struci. On na Plitvicama vodi žensku klapu, a ona mandolinski orkestar u Splitu. No, frustracija je to veća.
– Shvatili smo da nema sreće dok nemaš nešto svoje. A ovo što sada imamo, pa neka je daleko i slabo plaćeno, naše je i ničije! To nam nitko ne može oduzeti. Niti mi sebi možemo priuštiti da to pustimo. A nije lako, vjerujte da nije. Pogotovo zimi kad je Lika, kao i naši otoci, odsječena od svijeta. No, ne damo se, prihvatili smo ovaj posao, radimo ga punim srcem, a srdačni ljudi koji nas okružuju ništa manje nisu ni zaslužili, te se nadamo da ćemo jednoga dana doći i do pune satnice, te da ćemo se polako, mic po mic, približiti Splitu.
Vezu nemamo, niti je tražimo, ušli smo u sistem Ureda državne uprave, pa vjerujemo da će i na nas doći red, valjda bismo napokon trebali imati prioritet pri zapošljavanju. A opet, ne bismo željeli da ovo ispadne kao da se preko novina jadamo, to nikako, uostalom, zdravi smo, mladi i obrazovani, ničega se ne bojimo – zaključuju Tonka i Jadranko Matulić.
S Matulićima rade još dvije nastavnice iz Splita. Jedna predaje geografiju, ima punu satnicu, te se čak i preselila u Korenicu, jer joj je bilo nemoguće svakodnevno putovati, a druga predaje biologiju, zadovoljila se samo jednom četvrtinom satnice, a na posao putuje autobusom i avionom. Dobro ste pročitali: avionom!
– Kad završi poslijepodnevna nastava, nema više autobusa za Split, pa se ona autobusom prebaci do Zagreba, tamo prespava kod prijateljice, te se prvim avionom prebaci do Splita. I tako svaka dva tjedna. Karte kupuje unaprijed, kad su veliki popusti, te prođe jeftinije i dođe brže nego da spava na Plitvicama i da se ujutro zaputi autobusom do Splita – govore Matulići.
