Poželio sam te mama moja
Sedam mjeseci je prošlo i dvadeset i tri dana kako smo te ispratili. Fališ mi. Uvjeren sam da nam fališ svima koji smo iza tebe ostali živjeti.
Svakim danom sve više nedostaješ
Ne prođe ni jedan dan, a da te se ne sjetim. Ne prođe ni jedna noć, a da s tobom ne pričam. Svaki put kada moja djeca svoju mamu dozivaju, mene pogodi jer nemam više tebe da te mamom zovem, a ujedno mi bude drago kad čujem djecu kako mamu svoju zovu. Nekoliko nena kada vidim ja ih jako zagrlim zamišljajući da tebe grlim.
Mali Amar je počeo progovarati
Iako te ne pamti naučio sam ga da te doziva s riječi ‘maka’.
Imam jednu fotografiju na kojoj ga držiš u svom naručju. On tebe tako lijepo gleda dok ga držiš. Čuvam je pa kad odraste da te vidi i da ima uspomenu na svoju majku Eminu.
Imam onu ponjavu koju si mi ostavila. I one debele čarape imam od tebe što si ih sama isplela. To je moje bogatstvo koje imam. Čuvam ih. Još mi mirišu na tebe i na tvoje ruke.
Često odem na obližnje mezarje, ali znam da tebe tamo nema i proučim ti na mezarju. Nekako zamislim da sam kraj tvoga mezara. Išao sam i u Bužim na mezar Dževadove majke. Lakše mi bude nakon toga.
Ti si meni moja majka isto što je i Kadira svome sinu majka, isto što je i Mejra svojoj kćerki majka, isto što je i Fata svojoj kćerki majka, isto što je i Kata svome sinu majka, isto što je i Stojanka svome sinu majka… Sve majke su majke.
Znam da adrese nemam gdje bi poslao ovo pismo, ali lakše će mi biti nakon što ti ga napišem. Iz sebe ću iznijeti one osjećaje koje imam barem na trenutak.
Draga majko, mislim na tebe i uvijek mislit ću.
Tvoj sin Admir!
Admir Muhić
