U jednom intervjuu koji je Tomas Bernhard dao za španski magazin, novinar pita: kako to da on, koji je prosuo toliko otrovnih riječi po svojoj rodnoj Austriji, tako lijepo, gotovo sa nježnošću, piše o Španiji?
Znate kako, kaže mu Bernhard: to je zato što u Španiji ne razumijem šta ljudi pričaju. Sjedim u kafani i slušam jezik koji ne razumijem. I stoga mogu da zamislim da ljudi oko mene govore o Ničeu i Vagneru; mogu da zamislim da su svi inteligentni i da ne izgovaraju gluposti…
ZADOVOLJSTVO U ZNANJU
Tako je mnogo utjehe u jezicima koje ne razumijemo, tako mnogo nade među ljudima o kojima ne znamo ništa… Osuditi sebe na život sa ljudima koji su isti kao mi znači osuditi sebe na izvjesnost, na pakao. Ogromno je zadovoljstvo onoga ko stiče znanje. Ali znanje rastjeruje radosti iluzija i zatvara mogućnosti za nadu koja na tim iluzijama počiva.
Zadovoljstvo u znanju je zadovoljstvo onoga ko izgovara: sve će propasti, ničemu nema spasa. Ono što zovemo čistotom početka zapravo je brisani prostor pod neobuzdanom vlašću iluzija.
Gramsci je, navodno, u svojim zatvorskim danima zavolio maksimu koja kaže:
“Prava babilonska pometnja nije tamo gdje se govori različitim jezicima, nego tamo gdje svi vjeruju da govore istim jezikom a daju istim riječima različito značenje”.
Tamo gdje se ne razumijemo, tamo gdje ne govorimo istim jezikom, tamo je šansa za mir i prostor za saradnju. Tamo gdje svi govorimo o istom i svi želimo isto, tamo je rat svih protiv svih. Tamo je dom.
“Ni na nebu ni na zemlji ne zna se više šta napraviti s pravednim bijesom naroda”, pisao je njemački filozof Peter Sloterdijk u eseju ¨Rasipanje gnjeva u eri sredine¨.
Na globalnoj sceni nema političke opcije koja bi mogla kanalisati gnjev, kaže on. Globalno se, naravno, reflektuje na lokalno: i naše su zemlje postale političko polje kojim je u magli lutao okovani gnjev gubitnika tranzicije, čekajući nekoga ko će ga pustiti s lanca.
To se najprije desilo u Bosni. Svi znamo da je loše, i svi mi koji pišemo, analiziramo i predviđamo govorimo da je loše, ali naše loše nije ni izbliza tako loše kao loše onih koji su prvi izašli na ulicu i prvi povikali “dosta!”. Čak se i oni koji su krivi za to što je loše slažu da je loše.
Eto Gramscijeva babilonskog meteža!: “Loše je, ali je loše i da se pale zgrade”, “Toliko je loše da nema ničeg lošeg u paljenju zgrada”, “Toliko je loše da, ne plane li plamen, nikada neće biti bolje”…
Subkomandante Markos prvi je upotrijebio termin Četvrti svjetski rat. On je tim imenom nazivao globalizaciju – konačni napad kapitala na siromašne ovoga svijeta. Kasnije je Kapital ukrao sintagmu svog neprijatelja pa imenom Četvrti svjetski rat nazvao sveobuhvatni ratni plan protiv islamizma.
ČETVRTI JUGOSLOVENSKI RAT
Tranzicija koja se desila ovdje, nakon ratova u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, bila je Četvrti Jugoslovenski rat: konačni napad na siromašne ove zemlje. Sila destrukcije tog napada bila je i jeste strahovita. Kao u usta koja se ne mogu zasititi trpaju se ostaci ovdašnjih privreda. Zdravo se pretvara u bolesno, koje će biti odbačeno, samo da bi bilo jeftino kupljeno.
Bijesa izazvanog time ne nedostaje. Ono čega nije bilo jeste politička alternativa dovoljno snažna da bi stvari mogla promijeniti. Gomilanje gnjeva koji se ne može konstruktivno kanalisati uvodi u zonu mogućnosti destrukcije. Kada bolesnome više ne pomažu metodi konvencionalne medicine, pribjegava se onoj alternativnoj. Kada ne pomaže konvencionalna, pribjegava se alternativnoj političkoj borbi. Koja više nema oblik parlamentarnih rasprava.
Kako izgleda bijes vidjeli smo u mnogim bogatim evropskim zemljama, ali taj bijes nigdje nije bio tako precizno artikulisan kao u Bosni. Sjetimo se momaka iz pariških predgrađa koji su palili automobile. Gnjev će uvijek naći način da zapali plamen. Ako ne gori kolosalni plamen Svjetske revolucije, gorjeće stotine, hiljade malih vatri, kao lomače iluzija.
Kako to konstatuje Sloterdijk: divlji plamenovi ukazuju na debakl društva.
Naša situacija je do sada bila drugačija: sve je ukazivalo na debakl, ali nije bilo plamenova.
Jesu li oni koji vladaju primjenjivali varijaciju stare priče o mudrom Vladaru? Koji poveća namete pa poreznike pita: šta govori narod? Ovi mu kažu: narod gunđa. Našto Vladar veli: još stišći. Prođe malo, a Vladar će opet svoje žbire upitati o tome šta govori narod. I kada čuje da se narod buni, opet naredi poreznicima: još stišći. Sve dok mu jednom špijuni nisu dojavili da narod – ćuti. Sad popuštaj, hitro je naredio mudri Vladar. Je li tako bilo?
Znamo da nije. Znamo da smo bili iznenađeni kada je, na ulicama Tuzle, Bosna počela.
Znamo, takođe, da se Mašina čini nezaustavljivom, a njen pohod bezmalo vječnim. I da svi zahtjevi demonstranata mogu biti uvaženi, i sve promijenjeno, tako da sve ostane isto.
Ipak… Jedna istočnjačka mudrost kaže da sve što postoji, pa i ono najmoćnije, ima nagon za samouništenjem.
Ne razumijem istočnjake. Baš zato mogu gajiti nadu da su u pravu.
