Vrijedna djevojčica ne dijeli poslove na muške i ženske, jer je primorana da radi sve. Otkako je sa samo pet godina ostala bez majke, Jelena je “zaledila” svoje djetinjstvo i sa ocem Novakom krenula u borbu za bolji život.
Preko noći odrasla, djevojčica sa nepunih deset godina ponovo se našla na još jednoj životnoj raskrsnici kada joj je otac ostao invalid. Da bi svojoj jedinici obezbijedio bar osnovne uslove za život, Novak nije bježao ni od najtežih poslova pa je nastradao radeći u šumi. Djevojčica je rano naučila da život nije igra i ozbiljno shvatila da mnogo toga zavisi od nje pa je savladala i teške muške poslove. Kada bi sve obaveze u kući pozavršavala, Jelena je marljivo učila, a u školi je znala samo za petice.
“Pomažem tati, donesem drva, operem suđe, spremam ručak i sve što treba. Uz sve to, moram mnogo učiti, jer želim da kao odlikaš upišem srednju školu”, priča Jelena.
Novak kaže da mu je sve teže, jer dok je bio zdrav, mogao je kćerki pružiti koliko-toliko lijep život, a sada je to san.
“Moja supruga je mlada umrla, a ja sam teški invalid i sve je palo na Jelenu. Najteže mi je da gledam dijete kako radi teške poslove, a nikada se čak ni ne požali. Borac sam prve kategorije, nemam nikakva primanja osim penzije koja je nešto veća od 200 KM, a pola toga dam za stanarinu”, priča Novak i dodaje da su podstanari već deset godina.
“Dok sam bio zdrav, imao sam cilj da sagradim kuću u kojoj bi Jelena imala svoju sobu pa da može na miru učiti. Sada o tome i ne sanjam, jer sam vezan za kolica”, priča Novak.
I Jelena je svjesna da su želje jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo, ali ne odustaje od sna da završi školu.
“Do petog razreda sam bila odličan đak, sada sam vrlo dobar, ali se trudim da ponovo imam samo petice. Oduvijek sam željela da pomažem ljudima pa bih voljela da upišem medicinsku školu, a zatim pravni fakultet”, rekla je sjetno i dodala da bi školovanje bilo dodatni trošak.
“Uspijemo da platimo stanarinu i tatine lijekove, ali ne bismo imali za kupovinu mjesečne karte i udžbenika. Plašim se da ću morati da ostanem samo sa osnovnom školom, jer od Gradiške živimo 25 kilometara. Pješačila bih ako treba, ali ko će onda napraviti ručak, ložiti vatru, sve poslove u kući obaviti”, rekla je Jelena Mirjanić i kroz suze dodala da joj, pored svega, majka svakim danom sve više nedostaje.
“Da je majka živa, sve bi bilo puno lakše”, rekla je Jelena brišući suze.
Razrednik
Jelenin razrednik u Osnovnoj školi “Mladen Stojanović” Svjetlana Vukićević ističe da je ona “zlatno dijete”.
“Dobro se uklopila iako je promijenila nekoliko škola, jer se sa ocem često selila. Voli da uči i redovno obavlja svoje obaveze, a uvijek nađe vremena da pomogne i drugoj djeci. Zbog toga je omiljena u razredu i drugari joj pružaju podršku. Veoma je vrijedna i sve radi svom snagom i voljom”, ističe Vukićevićeva.
Opština ćuti
Novak Mirjanić kaže da je izgubio vjeru da će iko ublažiti muke njegove kćerke i njega.
“Obraćali smo se opštini Gradiška, kucali na sva moguća vrata, ali niko ni da nas pogleda. Iako sam borac prve kategorije, niko od predstavnika lokalne vlasti nije došao ni da obiđe mene i kćerku, a kamoli da nam pomogne”, rekao je Mirjanić.
