Da je Sarajka Zuhra Avdić-Štojs medicinski fenomen, pokazuje hrpa ljekarskih nalaza. Od 12. januara 1993. godine, kada je kao pripadnik Armije BiH teško ranjena na Hrasnom brdu u novosarajevskoj općini, „heroji u bijelom“ su je u više navrata „otpisivali“ i vraćali u život. Preživjela je kliničku smrt i čak jedanaest najtežih operacija. Skoro godinu dana bila je nepokretna, paraplegičar, a bolesnička postelja je najčešće bila njen ležaj u kome je vidala ratne rane.
Kada geleri “krenu” u šetnju
Ova hrabra žena, po mnogima ratna i postratna heroina, koja je 2002. godine otišla u „vojnu mirovinu“, imala je „od glave do pete“ preko stotinu gelera. Uz sve muke koje je preživjela stiže i da se našali na svoj račun.
– Danas, kao uspomene na ratne dane, nosim 59 tronblonskih gelera koji se nisu mogli ili nisu smjeli izvaditi. Tri se nalaze na posve kritičnom mjestu; jedan je nadomak kičme, drugi je u glavi, a treći je za dlaku odvojen do srca. Meni nije potreban meteorolog. U svakom djeliću tijela geleri najave promjenu vremena – kaže i dodaje kako samo oni koji nose gelere u tijelu znaju šta znači „kada krenu u šetnju“.
Zuhra se prisjeća:
– Imala sam osjećaj da je tromblon pao na moja prsa. Sjevnulo je pred očima. Osjetila sam rezak bol i više se ničega ne sjećam. Saborci su pričali kako niko, baš niko, nije vjerovao da ću ostati živa. Danima i mjesecima trajala je nadljudska borba ljekara da me vrate u život. Umirala sam i oživljavala… Bila sam beznadežan slučaj. Klinički mrtvac! Po svemu onome što sam proživljavala u strašnom košmaru, bila sam u više navrata s one druge strane života. Da se to dogodilo u mirnodopsko vrijeme, znala bih tačnu „dijagnozu smrti“, ali u ono vrijeme, kada je Sarajevo gorjelo, za ljekare i ranjene smrt nije predstavljala nikakvu novinu. Ko se probudi nakon operacije, živ je!
Put povratka
Prebirajući po sjećanju, naša sagovornica kaže kako je gotovo sigurna da je bila smještena tamo gdje su odlagana tijela poginulih.
– U žurbi da se spasi što više života, nije se baš vodila precizna evidencija slučajeva kakav sam bila ja. Možda me je samo čudo spasilo, neko je primijetio da sam na „pogrešnom mjestu“. Pa, ako možda i nije tako, slike koje su se javljale u glavi dok sam bila klinički mrtva, puno više mi kazuju od ljekarskih nalaza iz tog perioda kada je smrt bila svakodnevnica – kazuje Zuhra i prisjeća se da je prije nego što je otvorila oči za ljekare, “prošla jedan čudan svijet“.
– Našla sam se pred tunelom, ušla, a onda sam naglo i brzo počela letjeti kroz mračan i hladan prostor. Kao da me je neka nevidljiva sila naglo usisala u cijev, što li? Činilo mi se kako nije bilo kraja tom putovanju kroz tjeskobu. Bio je to čudan osjećaj. Tutnjava u glavi. Zaglušujuća tutnjava kao kada voz prolazi kroz tunel. Ponekad sam imala osjećaj kako vidim svoje tijelo dok lebdi, pa neke drugačije slike, u bojama kakvih nema na ovome svijetu.
Sjećam se kako sam se jednog trenutka našla, kao iz katapulta izbačena na zelenoj površini. Pred očima se ukazala široka, nepregledna livada, a potom uzani put koji je vodio u nedogled. Krenula sam tom uzanom stazom i kada sam kanila zakoračiti na suženi mostić ispod koga je tekla voda neodređene boje, nečija ruka me je povukla za rukav i odgurnula nazad. Čula sam čudan glas. Kao da je dolazio iz megafona. Upozoravao me je da se vratim nazad, dok me je neki unutarnji nagon nagovarao da pređem na drugu stranu.
Ponovo me je magična ruka naglo povukla, a potom usmjerila na onu istu stazu kojom sam došla. Imala sam osjećaj da sam trčala, dok se iza mojih leđa čuo huk vjetra, čega li? Nisam se smjela okretati…
Kad sam se probudila iz košmara iznad moje glave ugledala sam zabrinuto lice ljekara i plastičnu bocu iz koje je kroz providnu cjevčicu curila tečnost. Ljekar je nešto pitao, ali nisam mogla govoriti. Otvarala sam usta, ali nije bilo glasa. Kako je još bilo ljudi u bijelom oko mene, čula sam kako je neko kazao: “Dobro je, spasili smo je!“ – ispričala nam je ova hrabra žena, supruga Maria Štojsa, sa kojim ima dvoje djece: četrnaestogodišnjeg Ismara i desetogodišnju Mejrem.
Stećena nadnaravna moć
Posljedice od teškog ranjavanja su ostale. Zuhra veli kako se „od desetine boljki najteže nosi sa gelerima i bolovima u nozi, koja je u posljednjem trenutku spašena“. Kaže:
– Zahvaljujući dragom Bogu i ljekarima živim i hodam, iako bi po svim pravilima medicine trebala biti beznadežan slučaj. Posljedice kliničke smtri su i nadnaravna moć da mogu predvidjeti događaje, ukazati nekome da se pripazi od nesreće. U više navrata sam tako pomogla ljudima iz mog okruženja. Ponekad me strah mog išareta, ali kao vjernica proučim dovu i lahne mi duši!
