Ona ne voli lutke, lastiš i šminku. Za nju je najbolja igračka lopta. I to ne bilo kakva, već ona fudbalska, bubamara.
Upoznajte malu Anđelu Popović (9), najvećeg srpskog fudbalskog čuda među djecom, a možda i najvećeg evropskog talenta. Njen san je da zaigra za Barselonu, a najveći uzor joj je, pogađate – Lionel Mesi.
KAPITEN EKIPE
Ukoliko vas nekada put nanese na Zvezdaru, u balon za mali fudbal “Enfild”, primijetićete među grupom od tridesetak dječaka koji treniraju fudbal, jednu djevojčicu duge plave kose s brojem 10 na leđima, koja ih predvodi.To je kapiten ekipe Anđela.
Telegraf je posjetio malu Anđelu na jednom od njenih treninga u školi fudbala “Viktorija star” i uvjerio se u njene igračke kvalitete.
Iako je teško povjerovati da bi jedna djevojčica mogla da se opredijeli za fudbalsku igru, mlada nada ženskog fudbala je od najmlađeg uzrasta znala šta želi da trenira, već poslije prvog kontakta s loptom.
– Još kao sasvim malu tata me odveo u park da se igram s loptom, kad se javila želja da počnem da treniram fudbal. Imala sam tek tri godine. Tata je odmah primijetio da sam talentovana i nije se usprotivio toj mojoj želji, dok se mama malo začudila. Na kraju je prihvatila moju želju da igram fudba – počinje priču o svojim prvim fudbalskim koracima Anđela Popović.
Kako govore dvojica njenih trenera, Dalibor Aćimović i Dušan Stepanović, njena posvećenost treninzima i fudbalu je nevjerovatna i ne viđa se često ni kod dječaka njenog uzrasta.
Pored toga što ima treninge tri puta nedjeljno, ona se i poslije toga ne odvaja od lopte – ni kod kuće, ni u školi.
KAD KRENE DA IH LOMI, DJEČACI SE IZNERVIRAJU
– Kad ne treniram, obično igram fudbal s dječacima u parku. Kad sam u školi ne idem s drugaricama da se igram, već sam s dječacima na terenu, igram fudbal. Ne zanima me da s drugaricama igram lastiš. Razmišljam samo o fudbalu.
Potvrda njenog neograničenog talenta svake nedjelje na utakmicama Mini maksi lige, gdje u društvu mnogih dječaka nastupa za čak tri selekcije.
Pored svoje generacije 2004. godišta, Anđela igra i za godinu dana stariju i godinu dana mlađu selekciju. Prije utakmice joj se često dešava da je dječaci prozivaju, a kad ih raspameti umjećem s loptom često pribjegavaju i grubostima. Ipak, ona modrice ne broji, već samo golove i pobjede.
U početku mi podsmješljivo viču: “Vidi, djevojčica igra fudbal”, ali kad počnem da ih ševam, ostanu začuđeni. Onda se iznerviraju i postanu grubi, ali im uzvratim tako što dajem golove – kaže kroz smijeh mala Anđela.
Njen trener Dalibor Aćimović nam je ispričao anegdotu s utakmice protiv Pančeva, kad su je protivnici toliko tukli da je sama uzela loptu, predriblala sve i dala gol u posljednjem minutu za pobjedu svog tima od 5:4.
Omiljeni fudbaler joj je as Barselone Lionel Mesi, zbog koga i navija za španskog giganta. Naravno, omiljeni broj na dresu joj je desetka.
– Navijam za Barselonu zbog Mesija, zato što je on odličan igrač, najbolji na svijetu. Zbog njega i nosim broj deset na leđima, a jednog dana bih željela da igram centarfora baš kao on – kaže o svom fudbalskom idolu mlada nada ženskog fudbala u Srbiji, koja u srpskoj ligi navija za Crvenu zvezdu.
Anđela ne krije da bi jednog dana voljela, kao i njena starija koleginica Jelena Čanković, da zaigra u dresu katalonskog kluba i da u njemu daje golove.
– Maštam da kad porastem da igram za za Barselonu i da dajem golove u finalima, a voljela bih da igram i za reprezentaciju Srbije i ostvarim neki dobar uspjeh – za kraj pričala Anđela o svojim snovima.
TRENER: NISAM VIDEO OVAKAV TALENAT
Trener koji radi s njom od kada se priključila školi Viktorija star, Dušan Stepanović, kaže da se talenat kao ona rijetko sreće. Na treninzima gotovo svaku vježbu uradi perfektno, a kad igra samo razmišlja o svom sljedećem potezu.
– Anđela je nešto što se ne sreće svaki dan. Već 13 godina radim kao trener mlađih kategorija ja niisam doživio da u ovo vrijeme, kad se djeca sve manje bave sportom, neko ima takav voljni momenat.
– Mi kao treneri i pedagozi imamo veliku obavezu da ispoštujemo njenu posvećenost i veliki talenat. A to je neograničeno, ništa joj ne treba pokazivati dva puta, upija sve – kaže Stepanović o njoj.
U Srbiji nema mnogo omaldinskih škola u kojima bi Anđela mogla da stiče iskustvo i da se usavršava i vjerovatno bi morala da ode negdje u inostranstvo, gdje se dobro radi sa ženskim selekcijama, u čemu njen trener vidi mogući problem.
– Mislim da bi trebalo za sada da ostane ovdje i uživa u svemu što radi. Kad bude došlo vrijeme da krene dalje, to bi mogao da bude problem za njenu porodicu, ali i za nju samu.
– Pitanje je kako bi ona u toj situaciji psihički sazrela. Neko od roditelja bi sigurno morao da krene s njom. Za sada je bolje da ostane kod nas, ali kad odluči da se posveti velikom fudbalu, tad bi mogao da nastane problem – objašnjava pesrpektivu ovog nesvojstvenog fudbalskog bisera njen trener.
– Njen talenat ovdje u Srbiji možemo samo mi treneri i organizacija da ugušimo nepravilnim radom i pogrešnim usmjeravanjem. Ovdje je ženski fudbal još nerazvijen, takva je sredina, nema novca Nju može da spriječi da uspije samo nedostatak sredstava – dodaje Stepanović.
PET GOLOVA U MREŽI ŽARKOVACA
Jedini problem joj je fizička snaga, ali uprkos tome nevjerovatno je vidjeti da jedna djevojčica bez ikakvog straha ulazi u duele sa snažnijim dječacima i ravnopravno se bori za loptu.
Anegdota s jednog od mečeva Mini maksi lige kada je ekipa Žarkova htjela da napusti teren pošto im je u prvom poluvremenu dala pet golova timu govori o kakvom biseru je riječ.
nema sumnje da se talenat poput Anđele Popović rijetko viđa u Srbiji, naročito u ženskom fudbalu. Zaista bi bila neprocjenjiva šteta kad se ta darovitost ne bi ostvarila do kraja.
Ko zna, možda se zbog nje i neke druge djevojčice okrenu ovom sportu. Talenat koji treba njegovati i razvijati kako bi se ženski fudbal u Srbiji podigao na novi nivo, ne bi li konačno doživjeli i neki velik uspjeh u ovom sportu.
