Sarajlija Abid Kočević preživio je masakr na Markalama. Ranjen je u nogu. Tog februarskog dana ratne 1994, dok se vraćao s posla, kod stotinjak metara udaljene Muzičke škole, odlučio je da se vrati na pijacu kako bi kupio poneku namirnicu za ručak.
Vratio se na pijacu po namirnice za ručak
“Bila je subota i ranije sam krenuo kući. Došao sam na pijacu, potom je nastupila eksplozija i ja sam se našao ispod stola. Pogledao sam, shvatio da sam živ, ali da ne mogu mrdati nogom. Niko se nije mrdao. Niko nije jaukao. Svi su ležali. Odjednom su ljudi doletili odnekud, počeli su nas kupiti… Mene su stavili u jedan crveni auto, u gepek, i odvezli me u bolnicu. U hodniku je bilo puno ranjenika, a ja zamalo nisam umro. Izgubio sam skoro i svijest, i kako su prolazili pored mene, uhvatio sam nekoga za nogu, rekao sam da sam ranjen i tada su me odnijeli u operacionu salu”, prisjeća se danas Abid Kočević u razgovoru za Anadoliju.
Nakon što je granata pala na pijacu punu ljudi, kaže Kočević, u narednom momentu, kada je otvorio oči i shvatio da je živ, oko sebe je vidio užas.
“Vidio sam ljudska crijeva kako vise po stolovima. Granata je izbacila organe iz tijela ljudi i crijeva su visila po stolovima. Nije se ništa čulo, tišina je bila grozna. Najedanput je neko počeo da jauče sa svih strana. Onda je došao narod sa ulica i stavili su nas u auta koja su prolazila, i odnosili. Iznenadilo nas je to, jer taj dan nije se pucalo. Ja to stalno sanjam. To je grozno bilo. Stalno živim sa tim mrtvim i ranjenim”, kaže Kočević, dodavši da ga dan-danas čak i gledanje sličnih situacija na televiziji vraća u prošlost.
Nakon što je pala granata ljudi su, vjeruje Kočević, od šoka i svega što se desilo bili nijemi i nisu ispuštali ni glasa. Tek poslije, kada su počeli dolaziti sebi, počeli su vrištati i jaukati.
“Tišina grobna, to je za nevjerovati. Ja nisam mogao vidjeti sve, te dijelove tijela, jer su me odnijeli, ali poslije, kad sam gledao na televiziji, vidio sam. Veliki šok je to bio”, kaže nam ovaj Sarajlija.
No, uprkos vlastitoj životnoj drami, Kočević kaže da ne mrzi nikoga, i da nikada ne bi rekao kako su svi Srbi krivi za rat i stradanja.
“Imam drugova Srba, koji su pravi ljudi, koji su s nama bili, isto patili kao i mi. Ali, u svakom žitu ima kukolja”, zaključuje Abid.
U trenutku kad je minobacačka granata eksplodirala na pijaci Markale tog subotnjeg dana 1994, Senka Kurt, novinarka koja je tada radila u dnevnom listu “Oslobođenje”, nalazila se u blizini pijace. Namjeravala je kupiti makarone za ručak… Vidjela je da se nešto dešava, ali nije odmah bila svjesna šta pa je otišla do redakcije koja se nalazila prekoputa pijace, a onda je odlučila vratiti se na Markale.
Zažmiri i piši
“Danas, kad govorim o tome, moram se sjetiti velikog novinara i urednika Hamze Bakšića, koji je rekao da sjednem i pišem kad sam se vratila u redakciju. Kada sam rekla da ne mogu, kazao mi je da zažmirim i pišem. Dan-danas razmišljam o tome kako sam vidjela samo boje. Sjećam se neke crvene skijaške jakne, gospođe koja je poginula na tom mjestu. Sjećam se plavo-zelenih plastičnih krovova pijačnih tezgi, koji su u tom momentu služili da se ljudi stavljaju u automobile i voze u bolnicu. Sjećam se da su vjerovatno prvi put reporteri stranih medija i kamermani bacili kamere i fotoaparate i krenuli da pomažu. Sve je bilo kao usporenom filmu… Ne sjećam se nijednog zvuka”, prisjetila se Kurt.
Vratila se kući popodne i, pošto je taj dan bilo struje u njenom kvartu, kaže da je gledala TV dnevnik dok je ručala. Potom su na dnevniku prikazali prilog o masakru na Markalama.
“Jela sam sendvič, a tata me je pitao kako mogu jesti. Ja nisam imala snage ni hrabrosti da mu kažem da sam ja to već uživo vidjela i da to što jedem u tom momentu nije nikakvo nepoštovanje, već moja potreba da hranom ugasim strah i bijes u sebi. To je sve čega se sjećam od tog dana. Tih prvih Markala sjećam se po tim bojama, makaronima koje ne znam ni jesam li odnijela sa pijace, i po tome da nije bilo zvuka”, rekla je Kurt.
Nikada nije uspjela zaboraviti ono što je vidjela tog dana. Senka Kurt također kaže kako vjeruje da Sarajlije koje su vidjele brojne stvari tokom rata, poput Markala i sličnih stradanja ljudi u opkoljenom gradu, nikada neće moći prevazići sve čemu su svjedočili.
Međunarodni sud za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) proglasio je Slobodana Galića, generala VRS, koji je komandovao vojskom koja je u opsadi više od tri godine držala Sarajevo i ubijala njegove stanovnike, krivim bez osnovane sumnje za pet granatiranja za koje je bio optužen, među kojima je i masakr na Markalama, te je osuđen na doživotnu robiju.
