U E-novinama, Odisej, kako se potpisao jedan od komentatora Bebinog saopštenja za javnost pod naslovom “Odlazak klovna”, pogodio je “u sridu” kad je Bivšeg Počasnog iz Pive nazvao “nezrelim i histeričnim dečkićem” i “večitim adolescentom”.
Ali odmah moram dodati da Boris Kilomudić, brat Milkićev, ovu osobinu dijeli sa mnogima meni znanim Montenegrinjcima. Sina Ljube Tadića , dok je bio “na polici”, kako bi rekli u Crnoj Gori, gledao sam i kao jedno od utjelovljenja vječite montenegrinjske nezrelosti o kojoj znam sve, ili gotovo sve, i čudio se kako braća Srbi to uopće ne vide.
Najveći od svih montenegrinjskih pubertetlija bio je, nedvojbeno, Nikola Petrović, kralj zemlje koju bi dobra žena mogla prepišati, kako bi rekli u Crnoj Gori, a bio je ubijeđen da može i čak da mora sjesti na Dušanov presto. Znamo kako je obršio.
Od početka rata naovamo, često sam govorio, a negdje i zapisao, da ne znam niti jednog javnog Montenegrinjca koji ne vjeruje da bi mogao biti doživotni predsjednik ne SFRJ nego Zemšara (kako je zemaljsku kuglu nazivao veliki ruski pjesnik Velimir Hljebnikov). Toliko je ta sorta ljudi nezrela.
Samo je Montenegrinjac koji nikad nije izišao iz svoje šesnaeste godine mogao da, sa kamenom sjekirom u ruci, zarati sa Evropom i NATO, to jest sa Svijetom. Ovo neće razumjeti jedino starčuljine koji su namrtvo zaboravili kako su se, u šesnaestoj godini, kad u svakom dvonošcu s čunom čudovišno nabuja samosvijest, osjećali velikim, nenadjebivim, genijalnim. Znamo šta je bilo i sa ljevorečkim velikanom.
Durmitorski krvolok Dragan David Dabić, koga poznajem bolje od svih javnih Montenegrinjaca, živjeće najmanje devedeset godina, a nikad neće izaći iz puberteta. Bivši predsjednik Šumske, u čijim je rukama, vrijeme rata, bilo sve, u Hagu nastoji dokazati da nije kriv ni za šta, to jest pokušava natjerati cijeli svijet da prihvati Dabićevu pubertetsku predstavu o Dabićevoj moralnoj veličini.
Prije rata, čitao sam nezaboravan esej slovenačkog pisca Tarasa Kermaunera o Žarijevoj drami “Kralj Ibi”, a čitao sam ga i zato što sam bio Jugosloven. Prvo sam na televiziji gledao snimak predstave u kojoj je Zoran Radmilović genijalno igrao kralja Ibija, a potom sam pročitao Kermaunerov esej pod naslovom “Infantilni demon”. Sjetivši se te predstave i tog eseja, shvatio sam da bi se danas o Dabiću mogla napisati izvrsna drama pod naslovom: “Demon koga je uvatila kriva dlaka”, kako je Darinka nazivala pubertet.
Sad znate zašto sam i dalje Jugosloven, a ne Montenegrinjac: i Bogu i narodu je znano da u svojoj šezdeset i devetoj godini živim, ponašam se, mislim, govorim i pišem kako treba, a ne kao da me tek uvatila kriva dlaka.
Ako nezavisna država Crna Gora jednog dana ponovo padne u četničke šape, što bi joj se moglo lako desiti, to će ponaprije biti dokaz teške nezrelosti njene današnje vlasti, a potom i još koječega drugoga.
