O pljački mrtvog Smail-age Čengića
22. V. 1968.
„… Nego, kad već sjedim s Vama, naime, kad razgovaram s jednim Čengićem, sjetih se još događaja iz poslijeratnih dana, iz doba kad sam bio potpredsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Jednog dana k meni u sobu banu doktor Ivo Brlić, sin spisateljice Ivane BrlićMažuranić. On je prije rata organizirao onu glupu hajku protiv mene i mog predavanja u Glazbenom zavodu kad je štampan plakat kojim je čitav Zagreb bio izlijepljen. I sad, evo ga u mojoj sobi.“
„Čul sam, gospon Krleža, da ste Vi u posljednje vrijeme jako ljubazni spram svojih bivših protivnika, pa sam Vas došel nekaj prositi.“
„Izvolite, o čemu se radi?“
„Novica Cerović je mom pradjedu Ivanu Mažuraniću zavjetovao sat Smail-age Čengića. Radi se o skupocjenom zlatnom satu izrađenom u Carigradu koji je sada u mom posjedu pa sam Vas štel zamoliti da ga Akademija otkupi kao vrijedan i povijesno zanimljiv predmet.“
„Gospodine doktore, Vi ste pravnik i ja Vam postavljam jedno čisto juridističko pitanje.“
„Izvolite!“
„Znate li Vi, gospodine doktore, kako je Smail-aga ubijen?“
„Je, pa to je opjevano u pjesmi.“
„Pjesma je jedno, a fakta su drugo. On je ubijen na kriminalan, zavjerenički način. Bio je pozvan u goste, a onda su mu skinuli glavu.“
„Ali, gospon Krleža, to nema nikakve veze s ovim satom.“
„Ima, i te kako ima, jer po krivičnom pravu, sve što se opljačka od žrtve nad kojom je izvršeno nasilje, može biti predmetom krivičnog gonjenja. A taj sat je zapravo posljednica takvog slučaja i ja bih Vas zbog toga dakle, po krivičnom pravu, mogao dati odmah uhapsiti. Ali, uostalom, što predstavlja taj sat sam za sebe, ili u kontekstu toga o čemu govorite? Ništa!
Pokunjio se i otišao tako reći bez pozdrava, pa je tako, eto, i završio posljednji dijalog s mojim bivšim protivnikom, koga više nikada nisam sreo.“
Pričao mi je Gustav Krklec kako je dr. Brlić poslije razgovora s Krležom došao k njemu da ga zamoli za posredovanje oko prodaje sata. Gustav se obratio zainteresiranima na Cetinju i sat je otkupljen za vrlo veliku svotu novca. Međutim, kratko vrijeme pošto je bio uložen u muzeju, sat je ukraden.
I/27.
O Huski Miljkoviću
7. VI. 1970.
Skender Kulenović i Branko Ćopić, na putu iz Bihaća, naišli su u Zagreb, te sam predrožio Krleži da dođe s Belom i, uz Skendera i Branka, budu moji gosti na ručku. Susret kolega po peru bio je vrlo srdačan. Sjeli samo na terasu. ( … )
Sa Skenderom i Brankom vodio je razgovor o ratu i o poznatom ratniku Huski Miljkoviću. Huska Miljković (1905. – 1944.), predratni član KPJ i član Okružnog komiteta KPJ za Karlovac, jedan od organizatora ustanka na Kordunu 1942. Komandant je mjesta Velika Kladuša i prvi sekretar Sreskog komiteta za Cazin. Godine 1943. napušta partizane i s nekolicinom pristaša organizira svoju vojsku (hushirovci) koja djeluje na principu tzv. Muslimanske milicije, kontaktirajući u različitim vidovima i s neprijateljskim formacijama na području Cazinske krajine, da bi početkom 1944. godine prišao s vojskom od oko četiri hiljade boraca partizanima i ubrzo poginuo od neprijateljske ruke kao partizanski pukovnik.
„Piši roman o Huski“ – obraća se Krleža Skenderu.
„Ako ne napišeš, ne znam tko će, jer jedino Ti možeš napisati, to je Tvoj milje.“
I/38.
O Bašeskijinu dnevniku
7. III. 1973.
„Nego, čitam i dalje Bašeskijin dnevnik u „Oslobođenju“. Zaista pravi i veliki kroničar svog vremena, s mnogo duha i smisla. Mislim da je bio naš čovjek.“
„Prezime vam to govori – Bašeskija (isluženi Janjičar; ratni veteran).“
„Ali, piše na arapskom!“
„Tada su gotovo svi muslimani pisali na arapskom ili turskom.“
„U svakom slučaju, izvrstan je. Ujutro, prvo što pročitam, to je Bašeskija, ako Oslobođenje dođe. Međutim, ima dana kada uopće ne stigne, pa sutradan dobijem oba broja“
„Kasne vlakovi, a s njima i novine stižu ili ne stižu.“
„Da, kasne satima, a u Japanu su i sekunde već veliki propust.“
I/85.
O Hasanu Kikiću
21. V. 1973.
„Kikić je bio moja nada. ‘Otkrio’ sam ga kao izuzetno darovita i objavljivao njegove radove u časopisu ‘Danas’ i u ‘Pečatu’. Umro je kao cvijet koji se još nije ni rascvao. U Beogradu smo bili zajedno onih dana kada su me s redakcijom ‘Danasa’ najurili. Pozvali su me u vladin presbiro. Šef biroa, Kosta Luković, saopćio mi je odluku da moram seliti iz Beograda.“
I/109.
O Enveru Čolakoviću
2. XII. 1973.
„Enver (Čolaković) je bio naš službenik u Zavodu. Imali smo nekih nesporazuma, ali što napravi, napravi dobro. Razumije se u muziku, preveo je majstorski niz libreta, a i tekstovi su mu sasvim solidni. Kad je nedavno izašla njegova Legenda o Ali-paši, poslao sam je Rodoljubu Čolakoviću s riječima: Evo teme Bosne, bolje nego kod jednog Tvog prijatelja…“
I/151.
O prvoj Zagrebačkoj džamiji
16. VI. 1974.
Kako je lijep Zagreb, prazan i tih u nedjeljnim popodnima kad je sve živo na izletima. Prolazimo pokraj Muzeja revolucije.
„Vidite ovu zgradu? Savršeno je glupo postavljena, zatvorila je vidike prema starom gradu. Arhitektonski ju je riješio Meštrović u spomen kralju Petru I. Oslobodiocu. Naime, Zagreb mu je morao podići neki spomenik pa su se dogovorili da to bude spomen-galerija. Za vrijeme rata adaptirali su je u džamiju i sagradili tri minareta. Nije ih trebalo rušiti, jer su najveći dio bogomolja širom svijeta gradili moćnici, silnici, pa ako hoćete i krvnici, oni su nestali, ali su graniti ostali. No, eto, nekima je smetala. Zagrepčanima svakako nije.“
I/177.
Najljepši jezik – jezik bosanskih muslimana
13. III. 1976.
„Andrićev je jezik izvanredan, kao što je za mene najljepši naš jezik – jezik bosanskohercegovačkih Muslimana. Uzmite na primjer Skendera Kulenovića, te Derviša Sušića, Mešu Selimovića, pa Aliju Isakovića ili Nametka ili ako hoćete i one Muslimane koji se javljaju ranije, još osamdesetih godina. Može misliti o tome tko što hoće, ali ako se tome jeziku doda još i talent, onda je to literatura srca.“
II/86.
8.1.1977.
„Čitam u ‘Politici’ intervju s drom Milanom Šipkom o bosansko-hercegovačkom jezičnom izrazu. Decenijama taj faktori Muslimani, njihova literatura i uopće pisana riječ, nisu uzimani u obzir. Vatroslav Jagić je o bosansko-hercegovačkom pisao baš kao o posebnom izrazu, govoreći i onda o Muslimanima kao faktoru koji se služi tim jezikom, pa je javno proglašen austrijskim špijunom.“
II/185
Muslimanski prolaz kroz paklenu prašumu
7. V. 1979.
„Uzmimo na primjer Muslimane u Bosni i njihov moralno-psihološki profil devet stotina i četrdeset prve godine i njihov moralno-psihološki profil pedeset godina unazad i njihov psihološko-moralni i materijalni profil od 1918. do 1941. Kroz kakvu jezu, kroz kakvu paklenu prašumu prolazi ta muslimanska svijest i gdje taj Musliman 1941. ima da sebe nađe? Na kojoj strani? Od čega da se spasi on, kome da se otme? Što je on? Što je on u Austriji do 1918.? Što je u Kraljevini Jugoslaviji do 1941.? I jasno je da je taj Musliman poslije svega što je preživio i pretrpio mogao 1941. da kaže: ‘Hvala ti, Bože, da se Švabo vratio.’ Oslobađa ga prividno iz teške situacije, daje mu neke kolajne i fes na glavu, pušku u ruku i daje mu slobodu da puca… A hajde ti budi mudar i snađi se!
Pitam se, bogati, što je mogao znati taj Musliman u Bosni 1941.? Hajde, burazeru, znaj! Tamo Draža, ovdje Švabo, a mi ti nudimo sve i onda si i vlast, čim imaš pušku ti si vlast, to je psihologija mase. I tko je političar, mora računati sa sviješću masa, inače ne moze razumjeti situaciju kakav je!
III/193.
