Hrvoje Ivančić, diplomirani historičar boravio je u Africi u kojoj se bavio istraživanjem o položaju albino osoba u na tom kontinentu. Kada je jednog dana sjeo u kafić u centru Kampale prišla mu je vlasnica i kada je saznala čime se bavi riješila je da mu i priča priču iz djetinjstva.
“Kad sam bila djevojčica, moja majka je imala halu za održavanje vjenčanja. Jednog dana vjenčao se kod nas mladi par i mi smo organizovali bubnjare. Ali, među bubnjarima je bio i jedan albino. Čim ga je ugledala, mlada je počela da vrišti i plače. Vikala je da ne želi albina na svadbi, da ga treba skloniti jer će sve propasti. Kako nismo imali izbora, tog albina smo otjerali kući. Bio je tužan, nesretan i jadan, ali šta smo drugo mogli da učinimo? Njena želja je bila svetinja. Kasnije su joj govorili da će joj Bog vratiti za njeno ponašanje”, ispričala je ona.
Albinizam, manjak melanina u koži koji rezultira bledom i osjetljivom kožom i slabim vidom, u Africi je već dugo vremena tabu. Albino osobe se u praznovernim zajednicama smatraju duhovima, a često i hamajlijama koje donose sreću.
Oni u Keniji, Tanzaniji i Ugandi susreću se sa problemom stigmatizacije i odbacivanja, a najgore je što postaju žrtve ritualnih obreda. Pogrešno vjerovanje da dijelovi tijela albino osoba donose veliku moć, utjeruje strah u kosti mnogim pripadnicima pomenute manjine.
Lovci na albino osobe mogu da zarade i do 75.000 dolara ako je vraču donesu u dijelovima. Upravo se zbog toga u posljednjih nekoliko godina dogodilo više od 50 ritualnih ubistava.
Pripadnica organizacije albino osoba u Ugandi Fejt Bouanika kaže da se takve stvari najviše događaju u ruralnim dijelovima zemlje.
“Duboko u selima događalo se da su ih žrtvovali. Uzimali su im kosu, nokte, udove i intimne dijelove tijela za svoje rituale. Većini je ljudi jasno da se radi o praznovjerju, ali opet, takve se stvari događaju”, kaže ona.
Fejt je jedna od srećnijih. Nikad nije imala velikih problema, a lako je našla i zaposlenje, što je rijedak slučaj kod osoba sa manjkom melanina jer ih smatraju slabim i lošim radnicima. Fejt radi u salonu za njegu kože koji se koristi i kao mjesto za sastanke novoosnovane UAA (Ugandske asocijacije albino osoba).
Godinama su albino osobe u Ugandi ćutale o svom položaju i svojoj jedinstvenoj pojavi. Mediji su 2008. i 2009. bili puni vijesti o ritualnim ubistvima i odstranjivanju dijelova tijela. Istočna Afrika, kao i ostali dijelovi kontinenta prepuni su praznoverja.
Vračevi ih grade za svoju vlastitu dobit. Dok je Uganda manje pogođena tim problemom, zemlje poput Tanzanije i Burundija imaju najveći procenat ubistava albino osoba. Ali Fejt kaže da se mreža “lovaca” proširila i na Ugandu i zadala im dosta briga.
Još jedna pripadnica organizacije UAA Džen priča o neprijatnostima koje sreće na ulici.
“Kad prolazim putem često mi vozači taksija dobacuju: ‘Pogledaj, ide naš novac. Kad možemo da te dobijemo?”, priča Džen.
Ona je za razliku od Faith nezaposlena iako je po struci učiteljica za predškolsku djecu. Kaže da je na razgovorima za posao vješto odbijaju, pa na kraju i odustaje od svakog pokušaja zaposlenja.
“Misle da smo slabi, da ne možemo da radimo, da ne vidimo i da smo beskorisni”, kaže Džen koja zbog nedostatka pigmenta izgleda 20 godina starije.
Činjenica je da se sve vrti oko novca i da siromašni stanovnici vide priliku kako na brz način da zarade, iako se radi i o nečijem životu. Ali predrasude se manifestuju i na suptilniji, bezopasan način.
“Imala sam slučaj kad mi je prišao čovjek i rekao :’Želim da se rukujem sa tobom kako bi mi donijela sreću na poslu.’ Ali kažem im da to nema nikakve veze, to su samo slučajnosti. Sreću ili imaš ili nemaš. Neće ti pomoći moja boja kože… Neki nas se boje, drugi nas žele za sreću. To je vrlo oprečno. Ponekad kad se vozim u autobusu niko pored mene ne želi da sedne, niko ne želi ni da me pogleda”, ispričala je Džen.
A ako se pitate šta se dogodilo sa mladom koja je pred svoju svadbu istjerala albino bubnjara – poslije dve godine braka rodila je albino dječaka.
