Zahvaljujući njenoj beskrajnoj hrabrosti da između svog života i života sina jedinca izabere njegovu sreću, Nikola je danas zdrav, napredan i veseo jednogodišnjak.
Raste, izgovara prve slogove i pravi prve korake. Rastu mu zubići, igra se sa vršnjacima. Centar je porodice.
Nedavno je proslavio prvi rođendan i neodoljivo podsjeća na majku. Prvi put je okitio jelku. Ima za njega dovoljno ljubavi i u Prijedoru i u Drvaru, rodnom gradu njegove majke, pokojne Jelene. Čuvaju ga tata, bake i deke, ali na prvom mjestu – očeva sestra Sanja. Vidi se, to je ljubav neopisiva.
– Nikola je naše mezimče. Radost i utjeha. Svi dajemo sve od sebe da ne osjeti gubitak majke. Ja sam mu posebno privržena, jer ne radim, čuvam ga po cijeli dan. Tu su i moje dvije kćerke, Nikola raste okružen ljubavlju. Šalimo se pa ga zovemo – “mali tetkin kolačić” – govori u dahu Sanja Dunović.
Priča o hrabroj Jeleni Trikić i njenom sinu prije godinu dana duboko je dirnula javnost i ujedinila humane ljude, koji su željeli da pomognu ovoj porodici u najtežim trenucima. I danas se javljaju mnogi koji žele da budu dio Nikolinog života.
– Bili smo u nevjerici, jer je bilo teško povjerovati da ima toliko dobrih ljudi. I danas nas zovu. Siguran sam da je Nikola to osjetio i osjećat će dok je živ, sve ćemo mu ispričati kada bude stariji. Pomagali su nam novčano, moralno, na svaki način.
Ne postoje riječi kojima možemo svima da se zahvalimo. Ima i ljudi koji su nam pomogli jer im se desila slična tragedija, pa su najbolje znali kako nam je. Mnogi imaju i djecu Nikolinog uzrasta, i on će, sigurni smo, imati mnogo prijatelja – priča Nikolin otac Goran Dunović.
Porodica Nikole Dunovića u najtežim trenucima nije ostala sama, pomoć je stizala sa svih strana. Slučaj Dunovića još jednom pokazuje – pomažući drugima, postajemo bolji ljudi.
