Ako ste prolazeći juče kroz Sandžak svojim očima gledali sandžačke gradove, ako ste gledali njegov narod, koji ste bez sumnje identifikovali kao Bošnjake, ako ste zapazili kakvu neobičnu građevinu ili spomen-obilježje , ako ste upoznali nekog pisca ili slikara, trebali bi to uz put ispričati svakom živom insanu koga sretnete, a uz to sve zatefteriti u kakav tefter, jer već sjutra se može desiti da ne mogadnete dokazati da ste bili tamo gdje ste bili, te da ste sretali te sanžačke Bošnjake i očima gledali sandžačke gradove.
Razlog tome je onaj isti usud, koji se najbolje može zapaziti iz starih usmenih predanja, a u kojima nema ništa osim proslavljenih imena nekolicine sandžačkih vođa, ništa drugo i ništa posebno nije ostalo zapamćeno.
Da nije bilo njemačkih, austrougarskih i turskih hroničara i putopisaca, poput Evlije Čelebije, a koji su kasnije prolazeći Balkanom skicom i harfom posvjedičili postojanje Bošnjaka na tim prostorima, danas, godine 2014. ne bi se moglo obajsniti, za koji narod i iz kojeg razloga su ginule te vođe, a čija imena su se pamtila.
Ta ograničena volja za sjećanjem na bilo šta drugo, osim ratobornih vođa i junaka, najbolje se oglednula u slučaju sandžačkog pjesnika Avda Međedovića, a koji je do početka 90-ih čak i za njegove najbliže bio upamćen samo po tome što je bio najstariji Međedović, dok su se decinijama prije, njegova djela već izučavala na najelitnijim amerčkim univerzitetima.
Ništa bolje nisu prošli ni mnogobrojni sandžački akademici i pisci dvadesetog stoljeća , a koji su odlazili u svijet i nikada se nisu vraćali. Da li je to bilo zbog toga što se u Sandžaku najbrže gasilo razumijevanje i želja za modernom naukam, ili zbog težine uslova u kojima je školovanje bilo gotovo nemoguće, tek, sudbina učenih sandžačkih Bošnjaka uvijek je završavala ili u Bosni i Hercogini ili su se njima kitili drugi nebošnjački narodi.
Tako je Sandžak kao teritorija ostao dugo neobjašnjena i nepoznata teritorija o kojoj se samo pouzdano znalo da je najduže ostala pod patronatom Osmanske uprave.
Zbog toga je danas vrlo teško obajsniti nekom prosječnom Evropljaninu, da su sandžački Bošnjaci zapravo dio naroda Bosne i Hercegovine, te da su nosioci istog kulturnog nasljeđa, te da se ne radi o nekakvim srpskim „poturicama“, a ni pridošlicama iz daleke Anadolije ili arapskih predjela, već da su uvijek bili tu, na svojoj bosanskoj teritoriji a koja je ratovima okupirana i prisvojena od strane Srba i Crnogoraca. Ovu historijsku činjenicu još je teže objasniti današnjim, kosovskim, crnogorskim i makedonskim Bošnjacima.
Da nereća bude veća, pored nepoznavanja svoje historije, koja se gotovo dva stoljeća uglavnom svodila samo na slavu pojedinačnih likova i u narodu upamćenih vođa, a koji su, zavisno od vremena, jednako bili i pljuvani i slavljeni, svakako je bio i nedostatak nacionalne svijesti, koju smo mi sami i uz svesrdnu pomoć naših vijekovnih neprijatelja dugo gurali ispod postekije islama.
Svako bošnjačko dijete iz moje prijepoljske gerneracije je znalo ko je bio Jusuf Mehonjić, ko je bio hodža Pačariz, ali, niti mi , kao ni slijedeće dvije, tri generacije poslije nas, nismo znali, da su recimo jedan Garašanin, Njegoš ili Ćosić ideološki očevi srpsko-crnogorskog fašizma, a kamo li da su nas takvi brojčano svodili na magrinu putem nebrojenih genocida i etničkih čišćenja.
Jer ono što se nama imputiralo i što se najvećim dijelom kroz obrazovne institucije ugrađivalo u našu svijest, bilo je preuzimanje tuđe krivice i stid. Stid što smo bili mulimani, stid što su nam stari, kako su pisale srpske i crnogorske knjige, navodno bili prvo poturice pa ustaše, njemački saveznici i domaći izdajnici. I na kraju, stid što uopšte nismo znali ko smo, niti kome pripadamo. Iz takvog stanja, bilo je čak teško identifikovati se sa Srbima ili Hrvatima, jer se vremenom stvorio utisak da su oni u svemu bolji od nas muslimana, te da svakako oni imaju veća prava od nas. Upravo iz tog razloga je nama jugoslovenstvo došlo kao spas i životna opsesija, a od čega se još uvijek teško odvikavamo.
Ali, da li mi za sve ove nedaće možemo kriviti samo Srbe ili Hrvate, koji za razliku od nas „uvijek“ kada su govorili o sebi, nikada nisu isticali jednog Garašanina, Pavelića ili Njegoša, već samo srpski narod i Srbiju, hrvatski narod i Hrvatsku.
Bojim se da će ta svijst o narodu i državi, nama Bošnjacima dugo ostati strana, iz prostog razloga jer niko kao mi ne zna tako snažno poistovjeti narod i državu sa jednim čovjekom.
Nacionalni ili personalni identitet
Ako pogledate ratnu Bosnu, tada je bilo nezamislivo reći Bosna, a da se ma u bilo kojem kontekstu ne poveže sa imenom Alija Izetbegović, kao što je bilo nezamislivo 90-ih spomenuti Sandžak a ne dodati „Suljo“ ili recimo danas muftija Zukorlić.
Da li je to slučajno, što se ispred pojma „Nacija i država“ forsiralo ime pojedinca, kao apsolutnog i glavnog subjekta, a iz čega se vremenom ustalila jedna nakaradna teza da je taj „jedan“ zapravo narod, te da bez njega, ne može biti ni nacije ni države, a samim tim ni naših života i slobode.
Da li je sandžački otpor 90-ih nastao samo zaslugom Sulejmana Ugljanina, ili u bosanskom ratu samo zaslugom Alije Izetbegovića? Pa naravno da nije! Jer taj pokret nije bila samo njihova ideja, već ideja jednog čitavog kruga ljudi i naravno naroda koji je predstavljao glavi stub snage u svemu tome. Narod je bio taj koji je prihvatio ideju, jer je žudio za promjenom. Narod je bio taj bedem slobode koji je na kraju dao i najveću žrtvu.
Pored rahmetli Alije Izetbegovića, koji se borio za opastanak muslimana i islama na ovim prostorima (što je bila i njegova glavna, ako ne i jedina opsesija u tom momentu), postojala su i drugi Bošnjaci, koji ne samo da su bili jedni od glavnih osnivača SDA, već su nakon toga otišli dalje, razmišljajući o trajnom opstanku svog naroda, oblikujući mu i nacionalni identitet kroz pojam nacije „Bošnjak“, a što većina drugih nije htjela da čuje. To su bili akdemik Muhamed Filipović i rahmetli Adil-beg Zulfikarpašić.
I upravo tu se otkriva ona glavna komponenta koju nazivamo „historijska nepravda“ jer se cjelokupan pojam države Bosne i Hercegovine veže samo za ime rahmetli Alije Izetbegovića, dok se imena Adila-bega Zulfikarpašića i akademika Muhameda Filipovića i drugih za historiju značajnih imena, spominju sporadično.
Na isti način, historijskom nepravdom možemo smatrati i povezivanje Uglajanina sa Sandžakom, dok se ime jednog Haruna Hodžića, bez koga ne bi bilo ni Ugljanina ni SDA –Sandžaka, spominje samo u kontekstu njegovog hapšenja i robijanja. Da nepravda bude veća ta ista SDA i taj isti Ugljanin, koji je uz pomoć dr. Haruna Hodžića dogurao do pozicije ministra, danas nemaju ni jedne riječi hvale za dr. Hodžića. Naprotiv, na njega se baca blato i proglašava ga se izdajnikom i disidentom.
Isto tako danas imamo Muamera Zukorlića koji je samo nastavio tamo gdje su Sulejman Ugljanin i Rasim Ljajić posrnuli i pali i opet se ponavlja isti usud i opet postaje nezamislivo spomenuti Sandžak, a da se ne spomene i Zukorlić.
Tako je ovaj hrabri bošnjački narod, kao i svi njegovi sandžački i bosanski šehidi i šehide, a koji su ne samo u ovom zadnjem ratu platili najveću moguću cijenu, polahko padao u zaborav. Mnoga slavna imena i herojski podvizi nestajali su pod sjenkom, mahom onih idola, koje smo, koje li ironije, uvijek pronalazili u miru, kako bi zaboravili one poginule u odbranbenim ratovima.
Možda je porijeklo one narodne uzrečice „šehidska djeca su se uvijek skitala sokacima“, nastalo baš iz sličnih razloga koje gledamo danas, kada politčki samoperači savjesti u slavu samih sebe dakako, ali i u inat političkim suparnicima, postavljaju table sa imenima nekadašnjih gazija, dok oni drugi sa svečanom svitom i obaveznim tv kamerama posjećuju memorijalni centar u Srebrenici. Da se uslikaju pored bijelih nišana, to se ne propušta, a da neko od njih priđe ucvijeljenoj majci tih šehida pored čijih nišana se prse i poliraju svoju karijeru, pa da je upitaju kako živi i da li ima šta jesti, e to bogastvo merhameta i sevaba, jedan današnji vođa, ili politčar, teško da može imati kao osobinu. Naprotiv ! Odmah poslije slikanja i izrecitovanih fraza, svako odlazi za svojim vođom ili partijskim favoritom u koloni, a šehidske majke i rodbina ostaju iza njih da poniženi u svom siromaštvu, i zapostavljeni u svom bolu, makar na miru oplaču sudbinu svojih evlada.
Ali, bez obzira što nam je budućnost opstanka još uvijek upitna, i bez obzira što ćemo još dugo tavoriti u podijeljenoj zemlji i enklavama, novinski stupici i TV kamere uvijek će biti upereni u one koji su najmanje zaslužni. A Bošnjaci će se, kao što se to uvijek od njih očekivalo, svečano zaklinjati da takvih nacionalnih, takvih vjerskih i političkih vođa, nikada prije nisu imali.
A cijena te iluzije biće, da nikada ne postanemo jedinstven i veliki narod.
Autor: Elifa Krijestorac
