Alić, čija logorska fotografija je objavljena i na naslovnici uglednog ”Timesa”, sjeća se da je fotografiran prilikom posjete strane novinarske ekipe ITN-a i Channel 4, nekoliko sati nakon što je u Trnopolje prebačen iz obližnjeg Keraterma. Njegove fotografije bile su ključne za zatvaranje zloglasnih logora.
Dvije decenije kasnije Fikret se vratio u rodni Kozarac i nada se da svijet nikada neće zaboraviti šta se događalo te 1992. godine.
“Ja sam konačno taj Fikret Alić sa slike iz logora Trnopolje, prebačen iz logora Keraterma. To se desilo 1992. godine. Nas su Srbi zatvorili u julu, a žene su već bile zatvorene u maju”, počeo je razgovor Alić.Prema njegovim riječima, čuvene fotografije ”na žici” nastale su zahvaljujući stranim novinarima, hrabrim ljudima koji su uspjeli doći do odobrenja da uđu i da snime logoraše u logoru Trnopolje.
“Na moju nesreću, te fotografije su potegle to da ja danas moram ganjati pravdu i istinu koja jasno govori da se ovdje desio genocid, da su se desili zločin. Mi 21 godinu dokazujemo genocid i zločine, što oni, sa suprotne strane, demantiraju. Nas nije zatvorio niko od naših, nas su zatvorili srpska vojska, Jugoslavenska narodna armija (JNA) i ostali. Ovdje je počinjen genocid! Ovdje su ubijeni beba od godinu dana i čovjek od 100 godina. Ubijeni su povijest i čovječanstvo. Ne volim se sjećati te slike”, pojasnio je Alić.
Pričajući o kobnoj 1992. godini, Alić kaže da su oni imali hrabrost da budu po šumama, gdje su se krili.“Kada sam uhvaćen odveden sam u logor Keraterm, zatim sam prebačen u logor Trnopolje. Sve te strahote koje smo preživjeli u ovim logorima i danas dan me prate”, istakao je Alić i dodao da su u tim logorima za noć ubijali i po 205 ljudi, ali i zlostavljali, silovali djevojčice, žene, djevojke, ubijali nevine ljude…
“Ja kao ni ti ljudi nisam bio kriv, nisam bio pripadnik Teritorijalne odbrane BiH, nisam učestvovao ni u čemu, bio sam običan građanin BiH u to vrijeme. Ja sam njima smetao jer se zovem Fikret”, pojasnio je Alić.Nakon 21 godinu, Alić se vratio u svoj Kozarac, živi tu ali se ne slaže sa sistemom jer ni nakon dvije decenije nije obilježeno mjesto logora Omarska.
“Danas je sistem takav da imamo osjećaj da nismo imali pravo ostati živi. Ratne zločince puštaju da hodaju, a hapse nevine ljude”, istakao je Alić.Fikret je u Keratermu bio zatvoren oko dva mjeseca. Zatim je prebačen u logor Trnopolje gdje je proveo sedam dana, a nakon toga je uspio ući u konvoj sa ženama, djecom i starcima, sakrio se i bio prevezen do planine Vlašić.
“Tu su nas istovarili kao stoku. Na tom putu su nas izvodili, zlostavljali, uzimali nam pare i sve ostalo ko je šta imao. Ubijali su ljude i tokom transporta”, prisjetio se Alić dana kada je stigao na slobodnu teritoriju.Najteža noć bila u Keratermu 24. jula 1992. godine.Fikret ističe da se on radije ne bi sjećao nijednog dana provedenog u logorima.
“Sve i jedan dan u logoru ja zovem filmom strave i užasa. Od prvog dana, kada su nas uhapsili, tukli su nas kao zadnju stoku. Mi ni stoku ne tučemo kao što su oni tukli nas”, istakao je Alić.Prisjećajući se tih dana, Alić kaže da mu je najteža noć bila u Keratermu 24. jula 1992. godine.
“Tada su pobili komplet jednu spavaonu, 205 ljudi. Tri dana im nisu dali da jedu, piju, navečer su im ubacili suzavac. Na silu su ljude natjerali da iskaču kroz mali prozor, da bi oni rekli da su pokušali pobjeći”, prisjetio se Alić samo jedne od noći provedene u zloglasnom logoru Keraterma.Prema njegovim riječima, u ovih 21 godinu nikada nije mirno spavao, konstantno ima noćne more, sjeća se ubistava, mučenja, krv.On je također apelirao da se označe mjesta stradanja, nebitno koje nacije bili ti ljudi.
“Žrtva je svako ko je stradao, nevino ubijen”, dodao je Alić.Alić završava i knjigu u kojoj govori o proživljenim danima u logorima Keraterma i Trnopolje.Prema njegovim riječima, on bi želio da ta knjiga ostane ”knjiga historije i budućnosti” za generacije koje dolaze – da se ovo nikad nikome ne ponovi, bez obzira na vjeru i naciju.Etničke tenzije između Srba i Bošnjaka na ovom području su još uvijek prisutne.
