Potječe iz ugledne sarajevske porodice Vilajetovića koji su bili ugledni imami a Avdaga Vilajetović bijaše najglasovitiji sarajevski narodni hirurg.
Zahvaljujući tom porodičnom ozračju, Salih završi mekteb i izuči hifz, te postade, hafiz. To mu je omogućilo da postane imamom džamije Abdi Halife na Budakovićima, a kasnije i Buzadžijine džamije u Logavini. Kad se ovome dodaju i neka njegova dobročinstva iz rane mladosti, sve je ukazivalo na dobar ishod i čestit život. Duboko i temeljito mrzio je pravoslavce i katolike.
U onovremenom sarajevskom govoru, ljude koji su imali džinovski stas i golemu snagu nazivali su „lojama“. Hadži-hafiz Salih Vilajetović, postade jednostavno Hadži-Lojo, miljenik i predvodnik svjetine.
Jedan od glavnih organizatora bošnjačkog otpora prema Austro-Ugarskoj bio je hadži-hafiz Salih Vilajetović u narodu poznatiji kao hadži Lojo.
Hadži Lojo je bio specifična osoba. Bio je hodža, hadžija, hafiz i mudžahid, divovskog rasta. O njemu su kružile nevjerojatne priče.
Kada se vratio sa hadža, kažu da je na ulazu u Sarajevo nosio na leđima ogroman teret, kako bi se dodatnim žrtvovanjem još više približio Allahu. Drugi su opet govorili, da se na Romaniji hrvao sa medvjedom.
Bio je izuzetno eksplozivna osoba, ali narod ga je volio, jer je uvijek branio islam, istinu i pravdu. Kada je došla vijest o dolasku Austrijanaca, odmah se uključio u pripreme za rat.
Bošnjaci pod hadži Lojinim zapovjedništvom su uspjeli potpuno razbiti Austro-Ugarsku vojsku i nanijeti joj ogromne gubitke, nakon čega su se Austrijanci pregrupirali i udvostručili broj svojih vojnika. Hadži Lojo je tad ranjen, ali je i takav učestvovao u odbrani Sarajeva, i kada je ugušen svaki otpor i Austrijanci ovladali gradom, manji broj branitelja a sa njima i Hadži Lojo su se povukli ka istočnoj Bosni.
Ostaje kao pouzdano utvrđena činjenica, na temelju austrougarskih i bosanskohercegovačkih izvora, da je „vođa otpora austrougarskoj okupaciji“, prvog neprijateljskog vojnika vidio tek 2. oktobra 1878. godine, punih četrdeset i pet dana nakon što je general Josip Filipović, savladavši junački otpor Sarajlija i masakrirajući ih po ulicama i u njihovim kućama i džamijama, pozdravio austrougarsku zastavu na Vratničkoj utvrdi.
Austrijanci su u Sarajevu streljali ili objesili 15-ak najistaknutijih boraca protiv Austrijske agresije i to: sedam braće Mulića, Avdu Jabučicu, Sulju Kahvića, Mehmedagu Dalagiju, Ibrahimagu Hrgu, Mehu Odobašu i trojicu hadžija: h. Muhammeda Hadžijamakovića, h. Avdagu Halačevića i h. Mehagu Gaćanicu,.
Prije nego što je obješen, Hadžijamaković je uspio raniti dvojicu austrijskih vojnika otevši im pušku. Hadži Lojo je sa svojom ranjenom nogom ležao u jednom selu kod Goražda po nekim izvorima to je selo Miošići kod Prače.
Noga se bila zagnojila, tako da nije mogao hodati. Jedne prilike su lokalni Srbi (na proglas austrijske nagrade za njegovo hapšenje) saznali, gdje se nalazi pa su htjeli da ga ubiju. Domaćin je zatvorio vrata, tako da je jedan od Srba htio ubiti Hadži Loju kroz dimnjak, ali kad je vidio njegov pogled, on se prepao i pobjegao. Hadži Lojo je na misteriozan način uspio pobjeći, ali ga je uskoro prijavio i izdao izvjesni Srbin po imenu Mićo Kojić. Kada su ga napokon dovezli u Sarajevo, smjestiše ga u bolnicu gdje su mu amputirali nogu.
Unatoč tome, on je nakon nekoliko dana pobjegao i skoro godinu dana se sakrivao u jednom selu kod Sarajeva dok ga nije izdala jedna žena. Osuđen je na pet godina zatvora u Češkoj. Nakon zatvora mu je rečeno da se ne smije vratiti u Bosnu, pa je hadži Lojo za svoje boravište izabrao Meku . Tamo su ga dočekali kao velikog junaka. U Meki je sultanovom odlukom postao imam jedne tamošnje džamije. Hadži Lojo je preselio na Ahiret u Meki, gdje je i ukopan, da ga Allah Uzvišeni počasti da bude od stanovnika Dženneti-Firdeusa. AMIN!
