U sumrak Otomanskog carstva Pozderci su bili vladari Krajine. Murat-aga, čiju će 150. godišnjicu rođenja u Cazinu, na velikom okupljanju narednog ljeta, obilježiti njegova familija, imao je po šerijatu, dakle, tada važećem islamskom zakonu, tri žene, sedam sinova: Mujagu, Nuriju, Mehmeda, Muhameda, Smaila, Ahmeta, Hasana i četiri kćerke: Semku, Dervišu, Šefiku i Zulejhu. Pod krovom je raskošne Murat-agine kuće ponekad živjelo po 30 duša.
Murat-agin sin Nurija postaje član Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO), poslanik u Skupštini Kraljevine Jugoslavije i potpredsjednik njene Ustavotvorne skupštine. Premda je službena politika JMO-a bila jugoslovenstvo sa primjesama regionalnog autonomaštva a predsjednik stranke Mehmed Spaho za sebe govorio da je Jugosloven, većina njegovih kolega se izjašnjavaju kao Hrvati, uključujući i njegovog brata, reisu-l-ulemu Fehima Spahu.
Nakon misteriozne smrti Mehmeda Spahe, njegovo mjesto preuzima Džafer Kulenović. Na početku Drugog svjetskog rata i propasti kraljevine, ustaški poglavnik Ante Pavelić poziva jedanaest političara, bivših pripadnika JMO-a da budu članovi Sabora novoformirane Nezavisne države Hrvatske. Iako nije bio oduševljeni ustaša, Kulenović prihvata i biva imenovan za potpredsjednika Vlade. Nepovjerenje je bilo uzajamno. “Nije potpuno zadobio povjerenje ustaša, a izgubio je povjerenje pripadnika JMO-a; pod njihovim je pritiskom često izjavljivao da nije predstavnik vlade NDH, nego da predstavlja samo sebe”, opisao je tu situaciju Noel Malcolm u knjizi Historija Bosne.
Kulenović je posjetio Nuriji Pozdercu u Cazinu, “prenio selame od poglavnika” i ponudio mu mjesto u Vladi NDH, koristeći Pavelićev šablon o Muslimanima kao hrvatskom cvijeću. Pozderac se zahvalio i “počast” odbio, uz jedino logično objašnjenje: “Selam ćeš i ti poglavniku, ali u takvoj će državi, Džafere, nakon što završe sa Srbima na red doći i ‘cvijeće’.”
U vrtlogu suprotstavljenih sila, Muslimani su se borili u svim vojskama: ustašama, Hitlerovoj armiji i četnicima. Bili su i žrtve svih strana. U drugoj polovini 1941, kada je bilo moguće partizane diferencirati od ostalih, jer nisu vršili zločine, počeli su intenzivnije stupati u Titovu vojsku. Teško je bilo uvjeriti ulemu u BiH da je budućnost njihovog naroda u komunizmu, što su čitali kao ateizam: sistem protiv Boga i ljudi. Čuli su o skandaloznom postupanju s vjerom u komunističkoj Rusiji, pa ih nisu mogli razuvjeriti leci koje je štampala KPJ kako je Sovjetski Savez čudesna zemlja beskrajne tolerancije i sloboda.
Nurija Pozderac, ipak i uprkos svemu, bira partizane, iako nikada nije postao član Komunističke partije. Bio je vjernik; vjerovao u Boga i Božije određenje. Samo su ljudski motivi mogli motivirati agu po rođenju sa ponuđenom najvišom funkcijom u vlasti NDH da raskoš kabineta hrvatskog Sabora (i po definiciji zaštitu svoje imovine i statusa) “proda” za odlazak u šumu sa partizanima koji su se – mjereno parametrima realnosti – sa minimalnim šansama za uspjeh borili protiv takvih kao što je on.
Bilo je to, zapravo, samo umijeće izbora između dobra i zla, u šta se po šablonu bajke pretvorio Drugi svjetski rat. Titu nije smetalo njegovo nepripadanje Komunističkoj partiji. Pozderac je imenovan za potpredsjednika Prvog zasjedanja AVNOJ-a, aktivno učestvujući u obnavljanju bosanske državnosti, započetom na ovom skupu na kojem su, kako su govorili komunisti, “postavljeni temelji nove Jugoslavije i BiH kao posebne republike u njoj.”
Partizanski vrhovni komandant, do tada jedino poznat po misterioznom nadimku Tito, tek je druge ratne godine riječima: “Ja sam Josip Broz, metalski radnik, Hrvat iz Zagorja” – jednostavnom formulom za samolegitimiranje i pamćenje – u Cazinu prvi put javno razotkrio svoj identitet. “Stvarno postoji”, “Naš je”, “Nije Rus, nije ni Švabo”, čuo se šapat u masi, zabilježili su tada prisutni reakcije Krajišnika, koji su se u desetinama hiljada okupili, najprije, da vide da li stvarno postoji, a zatim i da čuju šta nudi komunistički vođa.
Broz, koji je sa svojom pratnjom iz Bihaća u Cazin došao preko Tržačkih Raštela pošto je most Cazin-Srbljani bio srušen, tada se prvi put obratio velikom skupu Muslimana, pokušavajući ih, bilo je jasno, pridobiti na svoju stranu.
Zašto je Broz baš u Cazinu i pred Bošnjacima premijerno obznanio ko je, teško je reći. Tek, sigurno je da moderno doba ne može upotpunosti shvatiti sa koliko je podozrenja praćena svaka njegova riječ. Nudio je novi, gotovo imaginani svijet. Na improviziranoj bini postavljenoj na raskrsnici u centru grada s njim su stajali: dr. Ivan Ribar, predsjednik Prvog zasjedanja AVNOJ-a, i Nurija Pozderac koji je otvorio zbor riječima: “Selam alejkum, braćo Muslimani”.
Nurijina kćerka Sadeta se udala za Šerifa Buljubašića koji je stajao na ulaznim vratima kuće Pozderaca koju je Tito posjetio nakon skupa. Dr. Ribar koji je u kuću stigao prije ostalih, sačekao ga je ispred i upozorio: “Ovo je muslimanska kuća. Ovdje se izuva.” Inteligentni Broz pravi još jedan, pokazati će se, dobar marketinški potez: zajedno sa Nurijom posjećuje cazinsku džamiju. Ubrzo se održavaju veliki zborovi u Bihaću, Velikoj Kladuši i Bužimu. Muslimani masovno pristupaju partizanima.
U ljeto 1943. Nijemci pokreću veliku operaciju sa ciljem uništenja Vrhovnog štaba. U operaciju, poznatu kao Peta neprijateljska ofanziva ili Bitka na Sutjesci, uvode oko 127.000 vojnika (67.000 Nijemaca, 43.000 Italijana, 2.000 Bugara i oko 15.000 domaćih) uz podršku 170 aviona, osam artiljerijskih pukova i veliki broj tenkova, protiv glavne operativne grupe jačine oko 22.000 partizana (računajući tu i oko 4.000 teških ranjenika).
Odnos snaga bio je šest na jednog, što je, po vojnim normama, dvostruko više od potrebnog za apsolutni uspjeh napadača. U memoarima britanskog oficira kojeg je ofanziva zatekla u misiji među partizanima, može se pročitati da je desetog juna njemački general Lüters saopštio putem radio-veze štabu njemačke divizije: “Jake neprijateljske snage sabijene su na najuži prostor između Sutjeske i Pive; pouzdano utvrđeno da se među njima nalazi Tito. Posljednja je faza borbe; došao je čas potpunog uništenja Titove vojske … Tito i pratioci su navodno u njemačkim uniformama.”
Drugi njemački izvještaj, dva dana kasnije, kaže: “Neprijateljske snage su se probile; napreduju dalje prema sjeveru.” Jedna bilješka, sa strane teksta, nekog italijanskog oficira je određenija: “Izgleda da je Tito u sredini.”
U bici na Sutjesci, koja je promijenila tok Drugog svjetskog rata na Balkanu, poginulo je oko 7.500 partizana, među njima i Nurija Pozderac. Sahranio ga je njegov sin Sead, po zanimanju ljekar, koji je bio uz njega. Poginuo je Sava Kovačević, Veselin Masleša je nestao, Ivana Gorana Kovačića su uhvatili četnici. Broz je ranjen. Bio je to jedinstven primjer u Drugom svjetskom ratu da je u toku borbenih dejstava ranjen vrhovni komandant.
Nakon jednomjesečnih, danonoćnih borbi, najčešće “prsa u prsa”, Vrhovni štab nije uništen, što je presudilo da se ubrzo partizanski pokret razbukti širom Jugoslavije i dosegne konačnu pobjedu. (Računa se da je oko 175.000 Muslimana izgubilo život u Drugom svjetskom ratu. Izgubljeno je 8,1 posto ukupnog naroda, što je poslije stradanja Jevreja najveći procenat.)
Partizani su osvojili Sarajevo 6. aprila 1945. Za dvije-tri sedmice cijela BiH bila je u njihovim rukama. “Narodna vlada” je imenovana poslije 20 dana. Nešto kasnije u toj će vladi Hamdija Pozderac dobiti ključnu ulogu.
Hamdija, sin Mehe i unuk Murat-age Pozderca, bio je partizan. Po završetku rata, kada ima 21 godinu, odlazi na studije u Beograd, a zatim u Moskvu. U političku orbitu lansiran je poslije pada Aleksandra Rankovića, kada po Titovom odobrenju oko sebe okuplja bošnjačke i probosanske intelektualce čiji je zadatak da objasne razvoj bošnjačke nacije. Rezultat je nastanak nekoliko značajnih knjiga koje su, kao prve knjige tog tipa, doprinijele razjašnjenju nacionalnog pitanja Bošnjaka pred, za njih povijesni događaj, popis stanovništa, u aprilu 1971, kada su po prvi put dobili mogućnost da se izjasne kao Muslimani, a ne kao Srbi, Hrvati ili neopredijeljeni, kakav je do tada bio slučaj.
Zašto Muslimani nisu prije priznati kao nacija je isto kao da si me pitao zašto Kulin ban nije uveo samoupravljanje. Oni moćniji od nas nam nisu dali ime Bosanac, nama je bilo važno da nas priznaju pod bilo kojim imenom i da nas stave u Ustav. Eto vas mlađih, nastavite sa istraživanjima i dokazivanjima, moja generacija nije mogla više», zabilježio je Pozderčeve riječi njegov prijatelj Alaga Dervišević.
Hamdija Pozderac je od 1971. do 1974. bio predsjednik Predsjedništva BiH, a od 1974. do 1978. predsjednik Skupštine BiH. Bio je predavač na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, kada je i Vojislav Šešelj asistent na istom fakultetu. “On mene mrzi zato što sam Musliman, rekao mi je. On mrzi naciju kojoj pripadam, on je nacionalista i to je suština”, rekao je Hamdija svojim prijateljima, objašnjavajući česte Šešeljeve napade.
Dok su srbijanski desničari Hamdiju označavali kao „oca bošnjačke/muslimanske nacije”, u BiH mu je zamjerano da ne vodi dovoljno računa o Muslimanima. Podržao je proces protiv „muslimanskih intelektualaca” iz 1983, sa Alijom Izetbegovićem kao prvooptuženim.
Interesantno je da je Hamdija označavan kao fundamentalista od strane istih srbijanskih desničara koji su pisali peticiju da se „muslimanski intelektualci” puste iz zatvora i da je Šešelj koji ga je mrzio „jer je Musliman” preko svoje izdavačke kuće „Srpska reč” štampao Izetbegovićevu Islamsku deklaraciju. Protagonisti poražene ideje počeli su voditi igru.
Kada je trebao biti izabran za predsjednika Predsjedništva SFRJ, Hamdija je bio prisiljen da se povuče. Njegovo uklanjanje sa političke scene Jugoslavije može se dovesti u vezu sa njegovim insistiranjem, kao predsjednika Ustavne komisije SFRJ, na nemijenjanju Ustava iz 1974. koje su tražili probuđeni srpski nacionalisti zahtijevajući ukidanje autonomije za Vojvodinu i Kosovo, koju je garantirao ovaj Ustav.
Afera Agrokomerc bila je maska za udar na Hamdiju Pozderca. Proces protiv direktora Agrokomerca Fikreta Abdića koji je obuhvatio i Hamdijinog brata Hakiju, koji je bio član Upravnog odbora preduzeća (i također funkcioner u saveznim institucijama), uzdrmao je cijelu Jugoslaviju. Prema instrukcijama iz Beograda, bosanski su čelnici tražili da Hamdija podnese ostavku, što je odbijao, tvrdeći da nije kriv. Na pauzi sjednice CK SKBiH na kojoj je Pozderac odbijao dati ostavku, pozvan je u kabinet predsjedavajućeg Milana Uzelca.
Rahmetli Nijaz Duraković je svojevremeno kobni dijalog opisao riječima: “Kada je izašao iz njegovog kabineta, Hamdija je bio blijed kao krpa i jedva je došao do govornice da bi rekao kako podnosi ostavku. Ne znam na koji je način Pozderac slomljen… Znam da je policija u to vrijeme prisluškivala većinu funkcionera. Uvjeren sam da su prisluškivali i Hamdiju. Tada sam se jedini put u životu stvarno prepao: ko stvarno vlada državom, ako se ne vjeruje prvom čovjeku te države?!”
Hakija Pozderac je neposredno pred početak rata Senadu Avdiću ispričao šta se zbivalo iza zidove komunističke vlasti u Sarajevu: “Toga dana sam bio kod Hamdije kući i dogovorili smo se da idemo ručati na Stojčevcu. Hamdija je rekao da će na petnaestak minuta skoknuti do Milana Uzelca. Bio je prilično veseo kada je otišao. Ali, nije se vratio ni za petnaest minuta, ni za sat, ni za dva, ni za tri. Nakon pet-šest sati vratio se sav skršen. Trebalo mu je pola sata da se sabere i ispriča šta se desilo. A desilo se to da ga je Uzelac optuživao za Agrokomercove mućke i vezu sa Fikretom. Kada bi Hamdo rekao da to nije tačno, Uzelac mu je puštao snimke razgovora. ‘Pa bolan, Milane, jeste li vi to mene svugdje prisluškivali, i u kući, i u kabinetu u Beogradu, i u kafani?’ ‘Jesmo’, odgovorio je Uzelac, ‘svugdje smo te prisluškivali’ ‘I u hali?’, pitao je Hamdo. ‘I u hali’ kazao mu je Uzelac. ‘E pa nađi tu traku iz hale da čuješ kako pravi Krajišnik prdi!’, rekao je Hamdija i napustio zgradu CK.”
Hamdija je umro u aprilu 1988. u bolnici Koševo u Sarajevu. “Pošto je bilo sumnji oko njegove smrti, Državna bezbjednost je dopustila da jedan član familije pogleda Hamdijino tijelo. Hakija je predložio da to budem ja”, kaže Hazim Hasko Pozderac, jedan od najužih članova porodice (Hazimov i Hamdijin otac su braća). “Bili su prisutni ovi iz Državne bezbjednosti i ja, kao predstavnik familije. Otvorili su sanduk, pogledao sam. Odmah poslije sam se sreo sa Hakijom i rekao mu da je naizgled sve normalno, izuzev što je kažiprst desne ruke nekako neprirodno zgrčen.”
Historijski gledano, Krajina je predstavljala drugo lice Bosne. Smještena na granici Turskog carstva, kod svog je stanovništva stvorila ratnički mentalitet, karaktere sa ekstremnim osjećanjima i radikalnim opredjeljenjima. Pad komunizma i uvođenje višestranačja 1990. otvorilo je utrku za omasovljenje novoformiranih stranaka. Kao što je Broz u svoje vrijeme u Nuriji Pozdercu vidio ključ za vrata Krajine, Alija Izetbegović ga je prepoznao u Fikretu Abdiću.
Nakon dugo „vaganja”, Abdić objelodanjuje ulazak u SDA na skupu u Velikoj Kladuši, na kojem se okupilo desetine, možda stotine hiljada ljudi. Nakon Gazimestana bilo je to najveće okupljanje jednog naroda uopće. Uz binu je napravljena improvizirana bosanska kuća sa dvije sobe. Izetbegović, koji je obećao dati „muštuluk” prvom ko ga obavijesti o Abdićevom ulasku u SDA, dočekuje novog člana i pita šta želi za protuuslugu zbog toga što njegov ulazak donosi sigurnu pobjedu stranci.
„Fikret je rekao da mu ne treba ništa i da u SDA ulazi, jer to narod Cazinske krajine od njega traži”, ispričao je jedan od prisutnih. Abdić je bio euforičan. Nazvao je u Beograd Hakiju Pozderca (koji tada živi u Užičkoj ulici na Dedinju) i rekao mu da je pristupio SDA. Pitao je da li i on želi ući u stranku. Oduševljeno je objašnjavao koliko se naroda okupilo u Kladuši i držeći telefonsku slušalicu u zraku pitao: “Čuješ li, čuješ li?” Kroz slušalicu je strujao zvuk nalik talasanju mora. Prema onom što je svojevremeno ispričala Razija Pozderac, njen muž je na Abdićeve riječi reagirao iznenađujuće oštro: “Fikrete, zavadićeš narod u Krajini. Zašto nisi osnovao građansku stranku?” “Čuješ li?” – ponavljao je Abdić. “Mi nemamo više šta razgovarati”, odgovorio je Pozderac spuštajući slušalicu. Prekinuo je vezu, ali i svaki dalji kontakt sa dojučerašnjim prijateljem.
Hakija je umro u Beogradu četiri godine kasnije. Njegov sin Meho i supruga Razija su preselili u Sarajevo.
Ali, u Beogradu su ostali drugi članovi porodice. Između ostalih, Sadeta, kćerka Nurije Pozderca. Sadeta je bila direktorica najpoznatije beogradske Prve gimnazije, a njen muž Šerif Buljubašić, funkcioner u ministarstvu vanjskih poslova SFRJ. Imali su dvoje djece: Senu i Seada. Sead je postao operski pjevač, a Sena se udala za direktora naftne kompanije Jugopetrol Miška Jeremića. Dobili su sina Vuka.
Vuk je pohađao Prvu beogradsku gimnaziju u kojoj mu je sadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić predavao psihologiju i gdje je, kažu, pridobio sve simpatije svog tadašnjeg profesora. Kasnije je nastavio školovanje u Engleskoj (Kembridž) i SAD-u (Harvard). Diplomirao je teoretsku fiziku na Univerzitetu u Kembridžu, a za vrijeme doktorskih studija iz primijenjene matematike na Univerzitetu u Londonu radio je u finansijskim institucijama, među kojima je i Deutsche Bank. Kao student i mlad stručnjak, tokom Miloševićeve vladavine, bavio se organizovanjem srpskih studenata i iseljenika radi kampanja za bolje informisanje o događanjima u Srbiji.
Kada je 1997. održana osnivačka skupština Organizacije srpskih studenata u inostranstvu, Jeremić je postao njen finansijski menadžer. U svojoj biografiji je tada naveo: “Do 35. godine života namjeravam doktorat naplatiti u Londonu, New Yorku, Tokiju ili Hongkongu, vršeći surovo kapitalističko izrabljivanje na berzi, a poslije toga se baviti humanitarnim radom, posmatranjem ptica i filatelijom, paralelno sa držanjem značajnog djela dionica Playboya i portfeljom ministarstva za istraživanje ruda i gubljenja vremena u Vladi Srbije”.
Poslije demokratskih promjena u Srbiji, od oktobra 2000. radio je kao savjetnik ministra za telekomunikacije Jugoslavije, dakle Borisa Tadića, a potom od jula 2004. i kao njegov savjetnik, kada je Tadić imenovan za predsjednika Srbije. Od novinara tada najčešće pitan šta sa 29 godina, koliko ima, može savjetovati Tadića, nonšalantno je odgovarao da oni razgovaraju i dogovaraju političke stavove. „Ne uspijevam ga samo nagovoriti da prestane navijati za Partizan, jer nije uredu da predsjednik Srbije bude ‘grobar’“, odgovara.
Oženjen je Natašom Lekić, novinarkom RTS-a. Govori tečno engleski i njemački jezik. Na web stranici sa njegovim biografskim podacima piše: nacionalnost – Srbin, vjeroispovijest – pravoslavlje.
Sto pedeset godina od rođenja velikog krajiškog age Murata Pozderca, koji je živio u islamskoj vjeri i šerijatu, njegov je potomak bez prisile – izuzev one koju život nosi – postao pravoslavac i jedan među pet najznačajnijih ljudi Srbije. Čudni su putevi Gospodnji. Iliti, „Velik je Allah, gospodar svjetova”, da citiramo riječi Nurije Pozderca, prije nego što će iz kanjona Sutjeske zakoračiti u onaj drugi, pravedniji i bolji svijet… kakav on i njegovi drugovi komunisti uzaludno pokušaše napraviti na zemlji.
