Postoji spor o tome koliko ljudi uopšte živi u Plemetini, selu nadomak Prištine. Srbi govore o oko 1500 stanovnika, dok Albanci tvrde da ih je 2000. Razlog za različite brojke je taj što ovdje postoje dvije odvojene zajednice – albanska i srpska. One jedna drugu smatraju ilegalnom i uopšte nemaju kontakta.
Većina ovdašnjih Srba Kosovo još uvijek posmatra kao dio Srbije, mada je ono nezavisnost proglasilo još 2008. godine. Kao nezavisnu državu ga je priznalo 105 zemalja, među kojima su i 23 članice EU.
U selu Plemetina žive Albanci, Srbi i Romi. Trenutno nema nikakvih incidenata ili konflikata, ali nema ni govora o zajedničkom životu. “Ponekad se pozdravimo. Nema nikakvih konflikata. Oni žive svoj život, mi svoj”, kaže Imer Ibrahimi, Albanac iz ovog sela.
“Želim normalan život”
Nevladina organizacija GAIA pokušava da promijeni situaciju. Ona organizuje susrete mladih Srba, Albanaca i Roma. 22-godišnji Nenad Andrić je jedan od osnivača GAIA-e. Nenad je “ponosan na svoje srpsko porijeklo”, ali dodaje kako “nikada nikoga nije mrzio jer je druge nacije”. Potom ističe: “Uvijek sam bio spreman da sarađujem sa drugima. Možda sam lud, ali ja vjerujem u moju budućnost ovdje, bez obzira kako se zvala država, predsjednik ili njen premijer.”
Andrić kaže da samo želi normalan život: “Ne želim da naša djeca dožive ono što smo mi doživjeli – rat, bombardovanja i patnje.” On je ubijeđen kako je dobro to što radi GAIA i nada se još većoj međunarodnoj podršci, kako finansijskoj tako i kroz dolazak stranih humanitarnih radnika. On cijeni to što radi Lotte Twenhöven. Ona već dvije godine pokušava da u Plemetini za jedan sto dovede mlade Srbe, Albance i Rome i da razbije predrasude koje imaju jedni o drugima.
Većina Srba ne vjeruje u suživot
Nenad Andrić ipak spada u manjinu među Srbima. Većina njih ne vjeruje u mogućnost zajedničkog života sa Albancima u nezavisnom Kosovu. Ova zemlja ima oko 1,7 miliona stanovnika. Samo 5 do 6 odsto od tog broja su Srbi. Prije ih je bilo više, ali su brojni Srbi otišli s Kosova nakon rata 1999. godine. U centru i na jugu Kosova trenutno je pet zajednica u kojima većinu imaju Srbi. U tim zajednicama je i češći kontakt sa Albancima.
Drugačije je na sjeveru Kosova, sjeverno od rijeke Ibar koja ide kroz podijeljeni grad – Kosovsku Mitrovicu. Tu se nalazi četiri opštine u kojima skoro isključivo žive Srbi. Mnogi Albanci su iz tih krajeva pobjegli ka jugu Kosova. Vlada u Prištini nema kontrolu nad tim područjem, pa čak ni međunarodna snage EULEX-a ne mogu uvijek da se kreću slobodno u tim opštinama. O suživotu Srba i Albanaca nema ni govora.
Nade i prepreke
Političari u Prištini, Beogradu i Briselu ipak se nadaju da bi situacija mogla uskoro da se promijeni. Pod pokroviteljstvom EU u aprilu 2013. su srbijanski premijer Ivica Dačić i premijer Kosova Hašim Tači dogovorili proces normalizacije odnosa, što podrazumijeva i normalizaciju prilika na sjeveru Kosova.
Prvi korak u tom smijeru bi bili opštinski izbori u novembru. Važan korak u tom pravcu je i po prvi put upućen poziv vlade u Beogradu kosovskim Srbima da se odazovu na lokalne izbore.
Ipak, ne treba očekivati da će brzo doći do saradnje kosovskih Srba sa vladom u Prištini, kaže advokat iz Mitrovice Ljubomir Pantović: “Nekada će biti i potpisan sporazum o potpunoj normalizaciji odnosa, ali to neće proći bez otpora.” I politolog Behlul Bećaj je skeptičan: “Očekujem da će nakon lokalnih izbora srpske opštine na sjeveru Kosova proglasiti entitet i kasnije zatražiti otcjepljenje od Kosova i ujedinjenje sa Srbijom.”
Politika Beograda
Bećaj strahuje da će jaz između Albanaca i Srba na sjeveru Kosova biti još veći, Tvrdi da perspektiva za suživot postoji samo ako vlada u Beogradu promijeni svoju dosadašnju politiku: “Srbija mora odustati od svoje “mitološke” politike i od svojih teritorijalnih pretenzija. Mora doći do neke vrste katarze srpskog mentaliteta. Drugo: u Srbiji na vlast mora doći neka snažna ličnost, poput Charlesa de Gaullea, Konrada Adenauera ili Willija Brandta, koja bi uputila izvinjenje zbog zločina nad kosovskim Albancima. Tek nakon toga može doći do pomirenja.”
Nenad Andrić stvari vidi drugačije. On je mnogo veći optimista. “Ljudi ovdje vijekovima žive zajedno. Problemi se često bez razloga prave većima nego što to stvarno jesu. Nadam se da će ljudi otvoriti oči i da će živjeti zajedno i u miru.”
