Neke priče iz stvarnog života prelaze granice svega što možemo zamisliti, ostavljajući nas bez teksta.
U ovoj kompilaciji dijelimo priče osoba koje su otkrile svoja lična iskustva, svaka sa iznenađujućim preokretom koji niko nije očekivao.
– Jedna žena je živjela na osmom spratu moje zgrade 50 godina. Uvijek je bila sama i nikada se nije smiješila. Sve komšije su je izbjegavale jer se svađala uvijek. Prošlog mjeseca je preminula. Policija je pokucala na moja vrata, rekavši mi da trebam otići s njima do njenog stana. Kada sam ušao unutra, prožela me je jeza: pronašao sam cijeli svoj život prikazan na njenim zidovima—fotografije mene na ulici snimljene s njenog balkona, od kada sam bio dijete do sada. Bilo je to jezivo, ali i veoma zbunjujuće. Ispostavilo se da ova žena nije imala nikoga, a moja prisutnost je nekako pružala društvo. Fotografisanje mene postalo je njen hobi tokom godina. Ono što me još više šokiralo bilo je to što mi je ostavila svoj stan, zajedno s kolekcijom fotografija.
— Moj tata je preminuo 1997. godine. Nekoliko godina kasnije, vraćao sam se kući nakon posjete kod mame. Moja žena i dvoje djece bili su u automobilu sa mnom. Odjednom, u vozilo je ušao miris. Odmah sam znao šta je, ali sam šutio. Moj sin, koji je tada imao oko 4 godine, rekao je: “Šta je to?” Moja žena me je pogledala i rekla: “Da li i ti to mirišeš? To je miris tvog oca.”
—Odmah nakon završetka srednje škole, upoznao sam djevojku istog imena kao moja majka — Jasminu, da napomenem. Oboje smo rođeni i odrasli u istom gradu srednje veličine. Nije mi to bilo neobično, pomislio sam, “Oh, to je potpuno slučajna okolnost!” Prošlo je dva ili tri mjeseca, a ona i ja smo u vezi.
Upoznajem njene roditelje, a njen otac “zaklinje se” da me je već upoznao. Nekoliko nedelja kasnije, posjetio sam Jasminu na poslu i dočekala me je sa rečenicom: “Znam zašto moj tata misli da ti izgledaš poznato. Izašao je s tvojom mamom u srednjoj školi, pa je mene, tj svoju kćerku nazvao po njoj.”
— Došao sam na intervju za posao, a poslodavac nije znao da dolazim. Nevoljno me je odveo do svog ureda i počeo postavljati pitanja. Bio sam na mnogo intervjua, nisam bio raspoložen da se osjećam nepoželjno. Pitao me je zašto želim raditi ovdje, a dio mog odgovora bio je: “Volim pomagati ljudima.” On je odgovorio psovkom; bio sam iznenađen, ali sam shvatio da ovo ne vodi nikuda. Ostatak intervjua bio je formalnost, a završio sam sa sarkastičnim “Izvini što te ometam.”
Vratio sam se u svoj stan i osjećao se loše. Primio sam poruku na telefonu s pitanjem gdje sam za intervju. Pitali su me da li sam još uvijek zainteresovan da se javim. Uporedio sam ime, broj i kompaniju s vizit karticom koju sam dobio i ispostavilo se da sam bio na pogrešnom spratu. Jednostavno sam ušao u nasumičnu kompaniju i dobio intervju. Ali, da, nisam dobio ni jedan posao.
— Moj ujak je prolazio kroz loš razvod prije nekoliko godina kada je njegova tadašnja supruga izašla kao lez.bejka i ostavila ga zbog žene. Bio je izuzetno slomljen i devastiran. A onda, nekoliko godina kasnije, saznaje da je cijelo vrijeme bila u vezi pod toga što je bila u braku s njim.
(Novi.ba/Brightside)
