Sabur bi trebao značiti da prije svake donesene odluke dobro porazmislimo i pokušamo donijeti onu koja je najbolja, najefikasnija i koja će ne samo pojedincu nego zajednici donijeti hajr i napredak. Kod nas, Bošnjaka, može se uvidjeti anomalija zvana “navika da trpimo i saburamo” nešto što zdrav razum ne može prihvatiti. Navikli smo se na nepravdu, haman smo postali nesposobni da uvidimo šta je pravo, a šta krivo. Prag tolerancije smo spustili tako nisko da nam više ni (naša)osnovna ljudska prava nisu od velikog značaja. Bitno je samo preživjeti. Opstati…
Preživjeti i opstati najlakše je kad se svedemo u podanički odnos i sluganstvom zarad sitnog vlastitog dobra trpimo i saburimo, često (ne)svjesni da ćemo zbog toga biti pitani na Sudnjem danu. Kolektivno smo umrtvljeni. Samo još poneki pojedinac, a takvog najčešće proglasimo ovakvim ili onakvim, disidentom i otpadnikom, pokuša probuditi umrtvljenu svijest Bošnjaka i ostane usamljen na strani istine.
“Ljudska tragedija je u tome što svi ljudi nemaju ista prava, nego sva prava imaju isti ljudi”. Ne znam, do kad ćemo tolerirati ovakvo stanje i praviti se da nas se ne tiče, da nam nije bitno šta se događa oko nas, a da ne reagiramo, odnosno da se mirimo sa postojećim stanjem, misleći možda da ćemo takvim ingnorantskim odnosom poboljšati stanje?
Ne, nećemo. Budemo li, mi, Bošnjaci, na pogrešan način saburali u ovakvim društevim prilikama, budemo li trpjeli ovakvo stanje stvari, u nadi da ćemo na takav način opstati, sigurno griješimo i to će nam se obiti o glavu u najskorijoj budućnosti.
Hans Kristijan Andersen je napisao bajku “Carevo novo ruho”. I, kako više razmišljam, sve više sličimo likovima iz te bajke. Uplašeni da nećemo biti podobni i sposobni, divimo se nepostojećoj ljepoti i savršenstvu, uplašeni da priznamo da je to samo iluzija i naša slabost da odvojimo istinu od laži i svari vidimo onakvima kave jesu, a ne kakvima se prikazuju. Trebamo odrasti to te mjere da kažemo da je CAR GO, ne bojeći se posljedica. Jer, samo istina je ta koja uvijek pobijedi.
Autor: Elmedina Muftić
