Vrijeme prolazi, Muftija Zukorlić djeluje. Na jednoj strani pobornici njegovih ideja i vizija, na drugoj strani kritičari. Većinom, posmatrači na obije strane. Radnika niotkuda. Teško je danas naći čovjeka koji je spreman da se založi za svoje stavove i uzdigne iznad verbalne razine na kojoj se vrlo često sve okončava. Reći ćemo, dobra je ta pasivnost zbog negativaca. Ali istovremeno, frustrirajuća je neproduktivnost pozitivaca. Dok je u svemu tome, najzahtevniji zadatak razlučiti, ko je pozitivac, a ko pak negativac?
Slijedi moja intimna refleksija na zadatu temu.
Naime, većini onih koji prate moje skromne članke, razaznali su da u čitavoj ovoj priči u kojoj se kao centralni lik pojavljuje Glavni muftija u Srbiji, Mamer ef. Zukorlić, da nesporno držim, uslovno rečeno «njegovu» stranu. U prilici sam bio razgovarati s ljudima različitih stavova. Dobivao sam pohvale, ali i kritike. Savjeti su stizali sa više strana. Ali na mene su trag ostavljale osobito kritike. Naravno, ovdje ne mislim na kritike onih koji su za šaku eura, pristali promovirati politiku prodatih likova poput Rasima Ljajića u Srbiji, ili pak onih koji za još manju šaku eura rade isto sa mnogobrojnim rasimima u službi Mila Đukanovića u Crnoj Gori. Kritike takvih i sličnih uhljupa kojima je na prvom mjestu osobni finansijski i drugi interes, nalikuju mi na juriše sićušnih insekata na sijelicu, koji izgore prije nego li i dopru do nje. Već zapravo želim istaći da kritike i savjete koje uvažavam su pak one koje su upućene od strane mojih prijatelja koji nastoji argumentirati svoje kritičke stavove glede rada i djelovanja Muftije Zukorlića.
Osvrt sa distance
Odlučio sam izaći na jedan period iz čitave te priče, i posmatrati sve sa distance, nadajući se da će na taj način moja vizija biti oslobođena subjektivnosti, te da će poprimiti objektivnu dimenziju. Posmatrao sam i gledao. Osluškivao i pratio. Čitao i slušao. Što sam pažljivije motrio, to sam bolje razaznavao. Razaznajem a svojoj dedukciji ne vjerujem. Vidim ja, sva ova halabuka oko Muftije i čitavog pokreta mi izgleda poznato, kao da sam sve već gledao. Ahaaa! Napokon. Sjetio sam se na šta me čitava priča podsjeća. – Na srpsku filmsku seriju Crni Gruja i Kamen mudrosti.
Ukoliko niste imali priliku pogledati jednu od epizoda pomenute serije, propustili ste jedno od remek djela uspješne srpske kinomatografije, koja doduše u određenim dijelovima filma ne propusta priliku da ismije i pojedine vrijednosti islama. Serija je prepuna simbolike i pravi parodiju na srpsku historiju i njene velikane. Vremenski je smještena u period pred i tokom Prvog srpskog ustanka (1804.). Jedan detalj je za mene posebno upečatljiv i strašno me podsjeća na našu svijest i percepciju stanja u Sandžaku. – Naime, dok su se Turci spremali za vojni odgovor Srbima na ustanak, u Srbiju je sa neba pao kamen sa čudotvornim moćima. Tako da, kada se u kamen udari glavom postaje se mudriji. Kada je Crni Đorđe čuo za ovaj kamen zadužio je gazda Gruju i njegove momke da mu ga donesu. Karađorđe posle par udaraca u kamen postaje pametan, mudar i pronicljiv. Razmišlja konstruktivno i produktivno. Prednjači u svemu, patentira nove korisne stvari i mehanizme. Međutim, njegovi najbliži suradnici nisu zadovoljni njegovim ponašanjem i progresom. U međuvremenu saznaju da ukoliko se tokom noći udari glavom u isti kamen, postiže se suprotan efekat, tj. postaje se glup. Na koncu, odlučuju da Vožda na prevaru primoraju da udari tokom noći glavom u kamen, kako bi se vratio u «normalu». Jedan od prisutnih s razlogom upituje, zbog čega to rade, jer valjda je u interesu naroda da bude predvođen mudrom i pametnom glavom? Odgovor koji dobija je iznenađujuće na mjestu – Narod ne može da prati !
Epilog
Poput naroda iz serije Crni Gruja i Kamen mudrosti, koji ne uspijeva pratiti mudrog Vožda s vizijom, tako isto, bojim se, dobar dio Bošnjaka nije u stanju pratiti tempo Muftije Zukorlića. Konstantan rad, progres, izgradnja, umrežavanje, itd. većinu Bošnjake ostavlja bez daha. – Neke zbog oduševljenja, druge zbog umora, treće od muke. Uistinu je teško, složićete se, ubijediti «pojedince» da imaju pravo na izbor i na slobodu, ukoliko isti svoj glas prodaju za 30 eura. Kako izgraditi svijest o autonomiji regiona kod ljudi koji su od strane države Srbije i državice Crne Gore dovedeni u poziciju ovisnika od socijalne pomoći? Kako probuditi čisti islamski duh u srcima ljudi koje je komunistički režim u trajanju od 50 godina planski duhovno sakatio? Kako ubijediti ljude da može bolje, kada su isti već poodavno navikli na loše?
Kašnjenje i konstantno neuspješno praćenje Muftije u njegovom radu je primjetno i na jednoj drugoj, rekao bih većoj razini. Naime, Muftija sa drugim svjesnim bošnjačkim glavama pokreće i organizira Bošnjačku akademiju nauka i umjestnosti – BANU, ali svjedoci smo da izostaje rad akademika. Muftija pokrene Svjetski bošnjački kongres – SBK, ali izostane konkretan rad kongresmena; Muftija pokrene na desetine drugih projekata i najčešće obezbijedi finansijske potrebe tih projekata, ali vrlo često oni koji preuzmu emanete za nošenje istih, gotovo pa da iznevjere emanet. Primjera je nažalost puno.
I zato je po mom skromnom mišljenju, logično upitati, može li naš narod da prati, ili će se i sam pretvoriti u Kamen mudrosti, koji će isključivo noću udarati po glavi svakog progresivnog Bošnjaka koji želi doprijenijeti interesima svog naroda?
