Ova „utrka kamenja“ dešava se na tlu jezera koje svake sezone presuši, u Death Valley Nacinalnom Parku u Kaliforniji.
Tlo jezera je prekriveno šesterokutnim oblicima suhog blata, koji se formiraju nakon vrlo kratke sezona kada je jezero prekriveno plitkim slojem vode. Ali nismo ovdje da istražujemo plitko jezero sa neobičnim tlom, već fenomen koji se na tom tlu dešava: fenomen kamenja koje se samo od sebe kreće.
Kamenje prelazi udaljenost čak i do 500 metara. Iako nikada nije snimljeno kako se kreće, iza sebe ostavlja tragove zbog kojih znamo da je definitivno u pokretu.
Kamenje koje se kreće je u rasponu od sitnih kamenčića pa sve do velikih kamenica od nekoliko kilograma. Tragovi koje ostavljaju su ponekad ravni, ponekad zakrivljeni ili idu na ‘cik-cak’.
Jedna od hipoteza je da vjetrovi – koji na ovim prostorima mogu puhati i brzinom do 150 Km/h – guraju kamenje preko blata. Druga hipoteza je slična prvoj, a navodi da se nakon kiše formira tanak sloj leda tokom noći (kada temperature padnu ispod nule) preko kojeg kamenje lagano kliže uz pomoć vjetra.
Neki čak predlažu da se na kamenje prikače radijski odašiljači ili kamere kako bi uhvatiti kamenje “na djelu”. No, sva istraživanja u ovom nacionalnom parku po zakonu moraju biti neinvazivna. U njemu je zabranjeno podizati bilo kakve trajne strukture ili postaviti bilo kakve instrumente i uređaje. Nadalje, pristup parku nije dozvoljen u mokroj sezoni jer svaki trag ostavlja neizbrisiv ožiljak na ovom nevjerovatnom krajoliku.
Uprkos razumnim hipotezama, kamenje još niko nije dovoljno proučio da se vrati sa čvrstim objašnjenjem.
