“Zamolila sam prijateljicu da pričuva mog 8-godišnjeg sina na 7 dana.
Imala sam probleme sa instalacijama, grijanje nikako nije radilo i krenulo je da prokišnjava pa sam mislila da je najbolje da on par dana ne bude tu da se ne prehladi i sl.
Inače sam razvedena i radim po čitav dan. Nakon te sedmice moj sin se vratio kao druga osoba. Liježe na vrijeme (što nikad nije), smije se, jede. Tako sam iznenađena.
Kad sam je pitala šta su radili, rekla je da je tu sedmicu uzela slobodno i da su ona i suprug šetali s njim dok se ne umori, ručak je pravila specijalno za njega u nekim oblicima, njen suprug ga je vodio da igraju lopte.
Presretna sam i slomljena u isto vrijeme kad vidim kako zdrava okolina utiče na dijete. Sin me bar 5 puta pitao kad će opet kod nje. Ne znam šta da radim i mislim.
Preuzeto
Doktorica sam i moja kćer je nakon završene gimnazije upisala fakultet Sestrinstva i sada završava petu godinu.
Kada je odlučila upisati taj fakultet pokušala sam ju svim silama odgovoriti od toga jer iz prve ruke vidim kako je posao u bolnici naporan, malo tko cijeni nas doktore, a još manje medicinske sestre.
Nisam prihvatila njenu odluku (cijenim sestre beskrajno, ali zaista bi željela da radi jednostavniji posao), pokušavala sam joj bezbroj reći da joj još nije kasno promijeniti fakultet sve do prije mjesec dana.
Bila je na ljetnoj praksi kod mene na odjelu. Kada bi imala vremena prije vizite pratila sam ju kako radi.
Vidjela sam u jednom trenutku kako se naginje prema pacijentima, kako razgovara s njima i podupire ih. Sestre su ju pohvalile i rekle kako brzo uči i spretno obavlja svaki posao koji joj pokažu. Ponosna sam na nju i žao mi je što joj prije nisam bila podrška.
Izvor :novi.ba
