Žilić je iz Sarajeva otišao u Nemačku kao mladi automehaničar, da bi tamo položio državnu maturu i diplomirao mašinstvo. Nakon što je u diplomirao u Kelnu, čitav radni vijek je proveo u upravi njemačkog Forda, u fabrikama i razvojnom institutu njemačke automobilske industrije.
Živio je i radio za tehničke inovacije i uštede, a jedna od njih je i to da se na proizvodnoj traci vrata automobila montiraju tek na kraju (jer se tada regali s dijelovima uz traku mogu približiti automobilima, pa radnici montažeri, da bi dohvatili pojedine komade, ne moraju da naprave četiri-pet, nego samo dva-tri koraka).
Žilić je u svojoj karijeri upravljao najvećim evropskim fabrikama automobila, a krajem devedestih je u Njemačkoj došao do tehničkog rješenja i patenta za zavarivanje nosača dijelova automobila na karoseriju, koji se danas koristi u skoro svim evropskim proizvodnjama. Put do nadoknade za ovaj izum, za Žilića, međutim, nije bio nimalo lak. Kada je za svoje priznate i pohvaljene inovacije zatražio nagradu koja mu pripada po zakonu, kao stranac, bosanski Hrvat, našao se pred preprekama za koje nije niti slutio da postoje.
Žilićeva pravosudna drama je počela već sa njegovim glavnim patentom. Za registraciju svog patenta i zaštitu izumiteljskih prava on je angažovao advokata koji ga je i sam prevario. Naime, kada je Žilić 29. septembra 2005. primio Patentschrift pod brojem DE 10 2004 026 929 B3, na rješenju je pisalo kako je potpuno identičan revolucionarni postupak zavarivanja nosača na karoseriju neko drugi prijavio samo tri dana pre njega.
Otišao je u nemačku kancelariju za patente gde je saznao da je njegov advokat registrovao njegov izum prvo na svoje ime, a tek tri dana kasnije i na Žilićevo. Uložio je prigovor pa su sva prava s tog prvog patenta prenesena na njega kao izumitelja, a njegov advokat pobjegao iz Kelna.
Do svojih prava u Fordu Žilić je nekoliko godina pokušavao da dođe mirnim putem, dogovorom sa svojim poslodavcem.
Naime, Ford je, kako je Žilić ispričao za “Jutarnji list”, na sudu priznao da mu je Žilićeva metoda zavarivanja donijela tolike uštede da bi njemu po njemačkom zakonu trebalo da pripadne naknada od 7,81 euro po jednom držaču, odnosno oko 90 eura po proizvedenom automobilu (jer u svakom postoji 12 držača na koje se pričvršćuju kočnice, hauba, blatobrani, odbojnici i drugi dijelovi).
Kako velike fabrike proizvode po 400 hiljada automobila godišnje, i samo u Evropi ih je Ford imao pet, Žiliću pripada više stotina miliona eura godišnje samo od Forda (ne računajući ostale evropske proizvodnje koje su takođe odmah prihvatile njegovu metodu).
