Danijel je ove godine pošao u školu, ali ne može da priča ni sa učiteljicom ni sa drugarima. On nije gluvonemi dječak, već je moć govora izgubio prije godinu dana, od stresa, gledajući kako mu otac iznenada umire. Danijel sve razumije i čuje, brzo reaguje, ali od preživljenog šoka ne može da priča. Ovaj dječak bistrih očiju razgovijetno zna da kaže tek nekoliko kratkih riječi, ali na pitanje drugih najčešće uspije da prozbori “ne mogu”.
Kada je čuo da pominjemo oca, neprimetno se okrenuo i u dva koraka donio njegovu sliku da nam pokaže svog tatu. Njegove plave oči napunile su se suzama. Stariji brat Aleksandar (11) pričao je kako im je otac umro, a Danijel je odmah zgrčio ruke na grudi da pokaže kako se tata tresao i kako je krupno disao. To je slika koja, vjerovatno, nikada neće biti izbrisana iz memorije ovog djeteta.
Tata je umro u kući, na krevetu. Došao je s posla, legao, okrenuo se i počeo da drhti. Krupno je disao. Zvali smo ga, ali nije ništa govorio – ispričao je Aleksandar.
Oči Sokolovih pune su preživljenog straha, bojazni od svake nove noći, ali i nade da im neko može pomoći. O svojim željama ne govore mnogo. Ne zato što ih nemaju, već ih je, izgleda, bijeda naučila da se odriču i želja. Nijedno od njih nije poželjelo ništa drugo sem druge kuće.
Najteže je da živim u ovoj kući. Volio bih da imamo drugu u kojoj ima struje i koja ne prokišnjava. U ovoj kući me je nekada strah – rekao je Aleksandar, koji ide u peti razred.
Sve troje djece putuju u školu u susjedno selo Iđoš kako bi pohađali nastavu na srpskom jeziku.
Djeca u školi ne zadirkuju Danijela i ne smiju mu se. Znaju kako živimo i zbog čega ne može da govori. Sreća je da Danijela uči ista učiteljica koja je predavala i Aleksandru, zna našu situaciju i ima mnogo razumijevanja – priča njihova majka Edita Keresturi (32).
Aleksandra (12) bi voljela da se više druži sa drugaricama iz škole, ali kod njih u kuću niko ne dolazi.
Nikada nisam slavila svoj rođendan. Drugarice iz škole ponekad me zovu na žurke kada one slave rođendane, ali nikada ne mogu da idem. Ne mogu da im kupim poklon. Moje drugarice iz Iđoša rođendane slave i uveče, jer imaju struju. Ja domaći uradim čim dođem iz škole, dok je još dan. Nekada nemamo dovoljno ni svijeća – priča Aleksandra.
Edita i mališani žive od penzije koju dobijaju djeca, a to je mjesečno 11.600 dinara. Ova porodica nema nikoga od bližnjih ko bi mogao da im pomogne.
– Poručila sam dva kubika drva. To nije dovoljno za zimu, ali nemam novca za više. Bojim se zime i velikog snijega da sasvim ne sruši kuću, ali nemam kud sa djecom – kaže Edita Keresturi.
