Ali, za razliku od početka kada su bili obični radnici danas su oni vlasnici najvažnijih poslova u bivšoj jugoslovenskoj republici Bosni i Hercegovini.
Prvi Albanci u republici BiH su došli još za vrijeme osmanskog osvajanja negdje 1750. godine, a zatim i za vrijeme austro-ugarskih osvajanja.
Ali velika grupa Albanaca je došla i u periodu između dva svijetska rata.
Tako kaže novinar Top Channel-a tokom putovanja s kamerom u Sarajevu, prestonici Bosne i Hercegovine.
Nedjelju dana prije toga su bili i na snimanju reportaže u Sandžaku.
Jedan dio albanskog naroda je došao na ovim prostorima da bih pobjegao od srpske represije tih godina, što je natjeralo Albance da odu gdje mogu.
Ostali su dolazili u potrazi za ljepšim životom.
Mnoge stvari su se od tog vremena promijenile od kada su Albanci došli praznih ruku, i bez igdje ikoga. I danas su tamo, ali se historija okrenula na drugu stranu.
Oni su zajednica o kojoj se govori malo, ili nimalo, ali Albanci u BiH i dalje čuvaju svoj identitet, povezani jedan sa drugim, kao jedini način da se ne izgube, kao jedini način da ne asimiliraju, kao i jedini način da bi ostali onakvi kakvi jesu, da bi ostali Albanci.
“Da, bilo je rata ali to je manji problem. Djeca nam žive ovdje, ovdje pohađaju školu, sve ovdje, ali se trudimo, ovdje smo zadovoljni i ne samo mi nego i svi Albanci su zadovoljni sa činjenicom da smo ostali Albanci”, izjavio je Faredin Miftari.
“Majka je ta koja ima najveću zaslugu za očuvanje jezika. Mi se družimo sa svima, imamo i mnogo prijatelja, ali smo ipak malo pažljivi”, izjavio je Mithat Fidani.
Danas Sarajevo broji oko 700 biznisa koje vode Albanci, poslastičarnice, burekdžinice, restorane…
Preko 290 pekara ima u kantonu Sarajevo u vlasništvu Albanaca, kao i desetine velikih zlatara.
U glavnom gradu Bosne i Hercegovine je najprodavaniji hljeb Albanaca.
“Majčin hljeb je za nas naša tradicija, kao i tradicija naših majki. Mi ćemo nastaviti dokle možemo da naša djeca naslijede našu tradiciju”.
