Dokumentarac o ženama koje u Indiji žive od toga što izdaju matericu, uglavnom bogatim zapadnjacima biće premijerno prikazan na Bi-Bi-Siju. Procjenjuje se da je ovaj biznis trenutno vrijedan milijardu dolara godišnje, ali žene koje u stomaku nose tuđu djecu, za to dobijaju mizernu zaradu.
Veronika je rođena sa jednim jajnikom i jednim jajovodom, zbog čega ne može da iznese trudnoću. Sada ima 33 godine i sa svojim mužem je u Indiji gdje čeka da se njihov embrion smjesti u tijelo druge žene.
– Ovo su Katarina i Aleksandar. Njihova imena su spremna već dvije godine- kaže Veronika pokazujući na dva embriona koja su upravo posađena u surogat majku.
Ona je sa svojim mužem Majklom doputovala u Indiju, gdje će njihove embrione nositi jedna od žena koje žive od ovakvih usluga.
– Kao ljekar gledam siromašne žene koje zatrudne i zbog nedostatka sredstava prekidaju trudnoću i to mi djeluje kao velika ironija. Sa druge strane su osobe koje duboko žele da imaju djecu, ali im priroda to nije omogućila. Ispred klinike sve izgleda vrlo obično, ali iza ove spoljašnjosti kriju se naučnici i profesionalci i nije ništa drugačije od mjesta u zapadnom svijetu na kojima ja radim – kaže Majkl.
Ova klinika nalazi se u Anandu, u ruralnom dijelu Indije, a vodi je doktorka Nanja Patel, koja važi za jednu od najkontraverznijih ličnosti u medicinskom sistemu Indije.
Žene koje prihvataju da nose trudnoću sa tuđim bebama, ovo rade i po nekoliko puta i uglavnom ovako izdržavaju svoju porodicu. Žene u koje se postave oplođeni embrioni ovdje ostaju tokom trudnoće, a za svoj trud dobijaju oko 8.000 dolara, dok doktorka Patel od parova koji ne mogu da dobiju djecu dobija 28.000 dolara.
Kontraverze oko „dobre doktorke“ uključuju optužbe da vodi fabriku beba u kojoj eksploatiše lokalne siromašne žene. Ona je jedan od pionira „surogat industrije“ koja je u Indiji postala veoma unosna „privredna grana. “
Dokumentarac nas vodi u samo središte poslovanja ove klinike koja se oglašava kao klinika za liječenje neplodnosti i vještačku oplodnju, a u njemu su prikazani doktorka Patel, njeni klijenti sa zapada ali i žene koje obezbjeđuju osnovno sredstvo za rad, svoje tijelo.
U filmu upoznajemo i Kanađanku Barbaru, koja završava papirologiju kako bi mogla da povede svog dvomjesečnog sina Kirona kući. U međuvremenu, surogat majka koja ga je devet mjeseci nosila u stomaku, zaposlena je kao dječakova dojilja. Ovo „produženje saradnje“ je praksa mnogim klijentima klinike, ali tokom ovog perioda formira se neizbježno i veza između beba i žena koje su ih donijele na svijet i dojile. Sve to naravno do dana kada se konačno ne rastanu zauvijek.
[youtube]GBHs6OI6xIs[/youtube]
