Više od 20 godina dobrotvor Hido Muratović obilazi siromašne ljude na Pešteri i Goliji.
U prastarom “stojadinu”, koji servisira novopazarski majstor Boško, samouki dobrotvor Hido krstari kroz avetinjski praznu peštersku visoravan ili se uspinje po golijskim planinskim puteljcima, kako bi doneo hranu, novac ili lekove siromašnim ljudima. Više od 20 godina Hido Muratović obilazi zaboravljene duše.
“Došla su neka vražja vremena”, kaže mi on, “kada se ljudi koji brzo žive troše kao kineske baterije. Ali oni to ne osjećaju. I u toj žurbi, nemaju vremena za druge”, priča novopazarski dobri duh koji hoda, tera bicikl ili vozi starog “keca”.
U prodavnici šarenih bombona ili ćevabdžinici na ćumur, čujem od nasmejanih prodavaca kako baš tako nazivaju Hida: dobri novopazarski duh.
“Ove godine, mnogo ljudi iz inostranstva me je posjetilo, zakucalo mi na vrata i dalo mi novac, samo na obraz”, priča Hido dok jedemo vruće mantije prelivene jogurtom, sjećajući se kako je dobrotvor, trgujući devedesetih godina starim ćilimima koje je otkupljivao po Pešteri, a potom ih prodavao u Istanbulu, počeo da upoznaje mistični i ubogi svijet daleke visoravni.
U kućama građenim početkom prošlog vijeka, pronalazio je vrijedne ćilime, ali, gle apsurda, te rukotvorine, vremenom, više nisu bile dragocjene za njega. Sve više, Hido se vezivao za starce, žene i djecu koji žive u surovim predelima, do kojih ne stižu ni autobusi, ni poštari. Zato ih Hido naziva zaboravljenim dušama. To su ljudi do kojih ne dopire novo doba.
“Samo u poslednje dvije godine, sagradio sam desetak kuća siromašnima i vratio osmjeh na lice stotini djece kojima nosim poklone. U selima gde škole broje tri ili četiri đaka, svake godine im donosim novogodišnje poklone”, smeje se Hido dok promičemo starim delom Pazara, gde omamljuje miris kafe iz fildžana, koju divaneći ispijaju zanatlije.
Ali, uskoro će on sjesti u krntiju i voziće je po snijegu, prerušen u Deda Mraza, jer ta djeca u dalekim selima, ne obilaze šoping centre i za Deda Mraza su čuli na televiziji. Hido je za njih Deda Mraz iz daleka, koji je, umjesto da sleti kočijama, stigao “zastavom 101”. Ali, čarolija je ista. I, mnoge suze siromašne djece, pretvorio je u suze radosnice.
Rasplamsava tako Hido uspavanu dobrotu, koja čuči u svakome od nas. Mnogo Sandžaklija koji pečalbare po svijetu šalju pomoć i muslimanima i pravoslavnima, pa Hidu nisu potrebni seminari o multikulturalnosti, edukacije o suživotu, već se on, onako brz na jeziku, potrudio da se priča o njemu proširi van Sandžaka.
Pojma nema ni kako, ni zašto, ali Hidu je Amerikanka Poli Blanker ove godine poslala 100 dolara za Milku Kuc, staricu koja živi na samoj granici između Srbije i Crne Gore. Nikola iz daleke Kanade poslao je porodici Karišik 1.000 dolara u selo Trijebinje, u opštini Sjenica, gde je majka napustila petoro maloletne djece.
“Donacijama dobrih ljudi sagrađena je nova kuća porodici Karišik. Sonja Ćuk iz Australije lično je u mesecu Ramazanu obišla porodicu Baždar i donela im namirnice. Hrvatica Laura Kralj, koja živi Australiji, čula je za tužne sudbine mojih duša i poslala mi je novčanu pomoć za njih. Bosanac Mirzet koji je pre 20 godina, zbog rata u Bosni, napustio svoju zemlju, šalje mi stalno novac za siromašne ljude. Jednom mi je rekao: ’Pomaži, Hido, pravoslavne i muslimane, pomaži djecu jednako.’ Mirzet živi u Americi. I kaže mi on: ’Ta djeca ne znaju za nacionalizam i mržnju. Djeca će pamtiti samo ono dobro i sutra će postati mnogo bolji ljudi od nas”, govori Hido dok šetamo čaršijom.
Ljudi mu daju novac u ruku. Na obraz. Neko 20, neko 2.000 evra. I šapnu mu: “Ti znaš kome treba.”
A, kome, zaista, treba Hido?
Osim plakete lista “Večernje novosti” “Najplemenitiji podvig godine”, koju je dobio prije 12 godina, nijedno državno priznanje Hido nije dobio, mada predjsednik Nikolić ne štedi kada je ordenje u pitanju.
Tapšu ga, doduše, po ramenu lokalne glavešine: “Blago tebi Hido, ti ćeš u raj.” A on će njima: “Ne štampate vi pozivnice za raj.”
I ne brine Hida, poslije svih ovih godina lutanja, kako će završiti u životu poslije života. Jer, promiču opet ljudi pored njega i pitaju ga – treba li nekome pomoć. On opet maše rukama, izgovara rečenice rafalno, maše rukama, kao saobraćajac na Slaviji, jer uvijek negdje žuri. I gleda on ka Pešteri, gde se temperatura, čim zađe sunce, već spušta ispod nule.
I promiču u njegovim sjećanjima lica i sudbine. Pre deset godina, kada je Radojica Ilić oboleo od raka na mozgu, njegova supruga bila je očajna. Oboje bez posla, a četvoro djece gladuju. Radojica je ostao u krevetu, a plate nema. I našao se tu, niotkuda i nepozvan, Hido Muratović.
Kao duh koji izranja iz starog “stojadina”. Alarmirao je tada Hido javnost, doneo je Ilićima hljeb, skupio novac za televizor, da djeca mogu da gledaju novogodišnji program i crtaće. Djeca su sada porasla, postali su ljudi.
I Hido stari, ali voli da se našali, kada kaže da dobri dječak u njemu nikako ne želi da poraste.
