Čekajući svog prijatelja ispred restorana starija gospođa je primijetila preko puta ulice straca koji prodaje jaja. Prešla je ulicu i prišla mu.
– Jesu li to vaša domaća jaja?
– Ova desno su od mojih koka, a ova druga su od dvije žene što stanuju blizu mene. Jutros nisu mogle doći, pa sam im ja ponio da prodam.
– Onda dobro, važno mi je samo da su domaća. A koliko vam koštaju?
– Pa eto trideset komada prodajem za devet maraka.
– Puno mi je trideset. Uzela bih samo deset, ali ako ćete mi dati za dvije i po marke.
– A dobro, uzmite koliko vam treba. Svakako ste mi sefte jer ni jedno od jutros nisam prodao.
Gospođa je uzela svojih deset komada jaja, i sva sretna što je spustila cijenu pretrčala ulicu i s prijateljem ušla u restoran. Nakon završenog ručka konobar je donio račun na iznos od četrdeset i šest maraka. Izvadila je iz novčanika pedeset maraka, nasmješila se konobaru i rekla: „Zadržite kusur.“ Za konobara je to sasvim u redu jer je navikao da mu se ostavlja.
Zapitajmo se kakva je to sreća i uspjeh, kada od tih časnih i poštenih ljudi koji se bore da prežive pokušavamo uzeti i to malo, snižavanjem cijene njihovog proizvoda i rada. Zapitajmo se da li smo ostavljanjem bakšiša nakon skupih ručkova, plemeniti i velikodušni. Ili…
